Sve o kulinarstvu na jednom mjestu - udružimo se!

Skupimo sve o kulinarstvu na jednom mjestu, svi zajedno, reklamirajte sebe i druge, napravimo najveći ikad popis kulinarskih časopisa, kuharica, knjiga, portala, blogova, web shopova za nabavu kulinarskih potrepština, kalupa, materijala, kulinarskih emisija itd...

Ima li išta ljepše od ljubavi?

Ima li išta ljepše od ljubavi? Ozbiljno vas pitam. Znam da ljubavi mogu biti i tužne i sretne, komplicirane i jednostavne, takve da od njih zaboli glava i takve da od njih zatreperi srce. No bez obzira na to kakva ona bila, ona nas oblikuje, čini nas osobama kakve jesmo i najljepši je osjećaj koji može zaokupirati naše srce...

Hrvatski dragulj: Plitvička jezera

"Prema legendi Plitvička su jezera nastala nakon velike suše. Ljudi, životinje i bilje, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se molio i molio. Tada se u dolini pojavi Crna Kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom; ona se smilovala narodu i uz jak vjetar i grmljavinu na zemlju je konačno pala kiša. Kiša je padala tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da oformi jezera."

Vjenčane torte

Na svakom je vjenčanju, uz mladence, u centru pozornosti i famozna torta koja se dekorira satima ili danima, čiji se izgled dovodi do savršenstva i čiji je zadatak ne samo lijepo izgledati već i zadovoljiti zahtjevna nepca mladenaca i svih njihovih svatova. Bez obzira na to kakvog je oblika...

Moja kolekcija ruževa za usne

Moja kolekcija ruževa za usne je mala ali mi je unatoč tome posebno draga. Nemam u svojoj kolekciji ni jedan skuplji ruž već prevladavaju Essence i Catrice ruževi. Prije par godina kad još nije bilo toliko beauty blogova nisam ni znala za svoju ljubav prema ruževima...

2013-09-27

Sjećanje na najboljeg djeda

Neki dan kad sam vam pričala o svojoj trenutnoj situaciji pri kraju članka sam spomenula i jednu od meni najdražih osoba u životu - mog djeda. Pričala sam vam i o tome kako vjerujem da me, iako je u društvu Boga i anđela, i dalje čuva i pazi na mene. Jednostavno želim vjerovati da se sve događa s nekim razlogom a budući da nas je on prebrzo napustio želim vjerovati i da je to bilo s nekom svrhom.

Gubitak djeda bio je bolan i ostavio je prazninu u svima nama. No sad, par godina poslije, više ne želim razmišljati na taj način već želim misliti kako sad imam još jednu osobu u životu koja vidi sve, koja osjeća sve i koja zna što je za mene najbolje pa me zato vodi putem kojim sam krenula. Žao mi je samo što više ne možemo zajedno sjesti, smijati se njegovim šalama i oči u oči pričati o svemu. I samo kad bi mirno sjedio kraj nas, već je to bilo drugačije - sad kad sjedimo bez njega, pogledamo u njegov stolac i znamo da nam netko fali, nije više to to. Unatoč tome što sad može paziti na mene iz druge perspektive, radije bih da je tu s nama. Lijepo je osjećati se sigurno, osjećati nečiju zaštitu, no ništa se ne može mjeriti s vremenom koje smo zajedno proveli - i sve bih dala da mogu vratiti vrijeme i njega, svog djeda. 


Znam da ga ne poznajete, no bio je stvarno poseban, morati ćete mi vjerovati na riječ. Toliko dobrog i skromnog čovjeka u životu nisam srela. I nikad se neću pomiriti s činjenicom da dobričine umiru i da upravo najbolji ljudi stradavaju, jednostavno to ne mogu shvatiti. Moja prva sjećanja povezana s djedom sežu još u rano ranooo djetinjstvo. Iskreno, nisam sigurna da li je to nešto čega se stvarno sjećam ili samo mislim da se sjećam zbog priča mojih bližnjih ili možda fotografija koje sam često gledala. Nevjerojatno mi je da bih se mogla sjetiti nečega što mi se događalo kad sam imala otprilike godinu dana, više-manje. Mnogi s kojima pričam o sjećanjima, kažu da se ne sjećaju ni što je bilo prije koju godinu a kamoli onoga što se desilo u najranijem djetinjstvu. Kako god bilo, ja volim misliti da se radi o mojem pravom sjećanju. Dakle, nikad neću zaboraviti naš prvi ples. Kad sad razmišljam o tome, možda je upravo taj trenutak stvorio moju ljubav prema plesu i kasnije i želju da se plesom bavim profesionalno. Kao tako malu, jednog jutra su me odjenuli u nešto bijelo jer je bilo nečije vjenčanje i umotali su me u bijelu mekanu dekicu. I slijedeće čega se sjećam je kako sam se usidrila u djedovo naručje i zajedno plešemo. Isprva sam se bojala glasne glazbe i benda ali me strah brzo napustio jer sam se uz djeda osjećala sigurno pa smo samo plesali i plesali. I ničega se više ne sjećam, osim mene s bijelom kapicom u bijeloj dekici u djedovu naručju kako plešemo.
Kad sam tek ugledala svijetlo dana, znam da me djed uvijek pazio, baš kao i sad. Uvijek kad bi se ujutro ustao, prvo što je napravio jest da je došao posjetiti svoju unučicu. Tek kad bi me malo pomazio i čuvao, mogao je krenuti dalje. Divno mi je saznanje da je uvijek dan počinjao sa mnom.

Inače, djed je bio čovjek koji se teško radio cijeli život da bi prehranio obitelj, svoju suprugu i petero djece. No ne sjećam se da bi se ikad žalio što je morao tako teško raditi. Po cijele je dane bio na polju, zarađivao za kruh i mučio se. Teško mi je kad se sjetim da su se svi ti poljoprivredni poslovi radili na najvećem suncu i ponekad mislim da ga je upravo tako težak život koštao života. Pomislit ćete, pa normalno da su se radili na suncu, koje još u ono vrijeme nije bilo ni toliko jako kao što je danas, no ja pomalo to vražje sunce smatram krivim za bolesti koje su ga snašle. Tri puta se borio s tumorima, pokolebala ga je i Parkinsonova bolest, da bi ga na kraju dokrajčio melanom kože koji je već prekasno otkriven i koji je ušao preduboko u tijelo. I zato i sama danas izbjegavam sunce iako volim ljeto. No višesatno izležavanje na suncu mi nije ni na kraj pameti, jer sam puna madeža i uvijek se sjetim njegove sudbine.


Moj najdraži djed uvijek je sve unučiće jednako volio, svima se pokušao maksimalno posvetiti i stvarno nam je svašta dozvoljavao. Meni ga je znalo biti žao kad sam vidjela što sve dopušta ostalim unucima, no to je bio njegov odabir, jednostavno bi se u svakoga upustio. Uvijek bi se šalio s nama, dozvoljavao bratićima da mu rade spaćke i sve je to radio s osmjehom na licu. Imao je jako puno strpljenja za nas, pored svoje petero djece i pored mukotrpnog rada. Ja sam dijete sa sela i uživala sam kad bi djed pokosio travu pa smo onda išli zajedno preokretati sijeno, to mi je jedna od naših dražih tradicija. Bilo nam je super kad bi se djed sa svima nama bacao i radio vratolomije na sijenu. Bio je veseljak i uvijek bi smislio nešto da nam uljepša dan. Inače, bio je kao i ja, jako zimogrozan. Čak je i ljeti na neznam koliko stupnjeva, mogao bez problema sjediti vani na suncu u košulji na koju bi odjenuo debeli đemper i još gore prsluk a bome bi mu i dalje nekad znalo biti hladno. Bio je stvarno predivna osoba. Kad ga je ščepala i Parkinsonova bolest, to nas je još više pogodilo. Sjećam se da nije mogao napraviti par koraka a da se ne sruši, da ne izgubi osjet u nogama i počne jednostavno padati. Inače, djed je bio pčelar i živio je za svoj pčelinjak i za proizvodnju meda. Još i sad kad ga nema neka pčelica zna doći do pčelinjaka, i onda se pitamo zašto nije došla kad je već bio blizu smrti a toliko ih je želio vidjeti. Do pčelinjaka je morao malo pješačiti pa sam znala ići s njim odnosno iza njega i nosila bi stolicu za njim kako bi čim izgubi snagu u nogama mogao sjesti i odmoriti, što je bilo svakih nekoliko koraka. Zamislite si taj osjećaj da cijeli život jurite nekud, radite punom parom, a onda odjednom ne možete napraviti više od par koraka prije nego se srušite. Znam da se on jako borio s tim i uopće se ne usudim zamišljati kako se osjećao jer je odbijao sjesti u kolica i bio je spreman učiniti sve samo da ne dođe do toga. A opet, vuklo ga je nešto van, u prirodu, među njegove pčelice i nije se mogao toga odreći.

Žalim samo zbog dana kad je završio u bolnici i kad je sav u strahu doživljavao grozote od strane naših medicinskih sestara. Ne želim ni ponavljati što su mu sve znale govoriti i bolje da ne znate kako su ga tretirale, jer iskreno, takvo što pri kraju života ne želim nikome. Kad je umro, pitali smo se da li smrt nije brže nastupila upravo zbog toga što je tamo proživljavao toliki strah i srce mu već nije moglo izdržati. Svašta si čovjek misli u tim trenucima i misli si "da sam bar napravio još to i to..", "da sam mu barem prije smrti rekao još to i to.." ili "da sam mu barem pružila još to što si je toliko želio prije nego nas je napustio..". Po glavi ti se mota tisuću pitanja i iako znaš da je Bog tako želio i da je tako moralo biti, svejedno imaš sumnje i svjestan si da neke stvari dodatno utječu na stanje voljene osobe. Sve bih dala da smo mu mogli kako olakšati zadnje dane i da smo bar znali da je kraj tu, jer bi ga tad odveli doma gdje bi sigurno bio mirniji i sretniji okružen svima koji smo ga voljeli.


Djed nam jako fali i s obzirom na to kakva je bio osoba zaslužio je par riječi o sebi. Sigurna sam i da je sad negdje gore svjestan da pišem o njemu i sretan je jer se s osmjehom na licu prisjećam dogodovština koje smo s njim doživjeli. Bio je osoba koju smo svi voljeli, samo što su ga nažalost neki, kako to u rodbinama obično bude, uzimali zdravo za gotovo i provodili s njim premalo vremena. A znate koliko svaka baka i djed cijene kad im netko dođe u posjet. Bio je osoba koja je širila ljubav i radost svud oko sebe, bio je pozitivan i vedrog duga, bez obzira na sve životne nedaće. Nikad neću zaboraviti njegov osmjeh i pogled koji te u trenutku raznježi. S pravom se kaže da su oči ogledalo duše jer su njegove oči istovremeno pokazivale bol i jad koje je pokušavao sakriti kad je postajao nemoćan ali su i nevjerojatno sjale sve ove godine. Htio je da se svi slažemo i cijenio je kad bi mu posvetili nešto našeg vremena. On u mom srcu zauzima posebno mjesto vjerojatno zbog svoje pravednosti i dobrote, zbog činjenice da nikome ne bi nanio zlo. Uvijek je štedio jer su živjeli skromno, siromašno no na rođendane svojih unuka nikad nije zaboravio. Uvijek bi nam htio dati sve što je mogao, koliko god malo imao. Sjećam se jednog trenutka kad nas je vodio na sladoled poslije mise. Zbog Parkinsonove bolesti već je jedva hodao i kad je bio na misi, čini mi se po posljednji put, izašao je iz crkve, uzeo novce u ruke i rekao da nas vodi na sladoled. Nažalost, nije mogao pješačiti do slastičarne pa je poslao mene da kupim sladoled za sve. I bio je toliko sretan, sjedio je na klupici ispred crkve i čekao, veselio se sladoledu i činjenici da nas je počastio. Srce bi mi moglo puknuti samo kad se svega sjetim a znam da je i njemu bilo teško pri srcu zadnjih dana, posebno u bolnici, zavezanom za krevet, samome, bez trunke razumijevanja bolničkih djelatnika.

Ja ću svom djedu uvijek biti zahvalna na svim zajedničkim trenucima i uvijek ću pamtiti kako je dane započinjao sa mnom u naručju. Nadam se samo da sam mu za života uspjela vratiti istom mjerom, iako me strah da nisam provodila dosta vremena s njim, ili barem ne onoliko vremena koliko bi htjela. Sve što je on radio, sve su to sitnice, geste koje život znače i zbog toga će mi uvijek biti najdraži djed na svijetu. Imate li i vi takvu osobu u svom životu? Slobodno svoju priču podijelite sa mnom.

Izvori: Slika1, Slika2, Slika3

2013-09-25

Rođendanska orange chrush torta

Sigurno ste svi već čuli za Cake By Design - predivan blog s mnoštvom recepata za slastice kojima nećete moći odoljeti. Za sve je recepte i divne fotografije zaslužna Tamara koja se ne bavi samo kuhanjem već je talentirana i za izradu raznih dekoracija, izradu nakita a vjerujem i za mnoge druge hobije. Ako vam treba recept za macaronse, naći ćete ga kod Tamare, naravno, ako vas zanima kako napraviti tortu na kat (i mene je zanimalo pa je odmah stigao članak, hvala draga :)) obavezno posjetite blog. Dakle, nema čega nema i zato vam od srca preporučam da zavirite na blog jer sam sigurna da ćete rekreirajući njezine recepte razveseliti i sebe ali i nepca svojih najdražih. 

Tamara je kao dio ove suradnje odlučila sa svima nama podijeliti recept za Orange chrush tortu. Iako je recept za tu tortu već objavljen na njezinom blogu prije godinu dana ova torta koju sad donosi je nova i "poboljšana" kako to ona kaže, pa vas stoga prepuštam Tamari koja je napisala krasan uvod i naravno, onda slijedi i recept. Zanima li vas odakle ljubav prema spremanju kolača, obavezno čitajte dalje :).

"Što se tiče mene i mog bloganja te ljubavi prema kolačima: oduvjek me privlačilo pećenje kolača, još od onog prvog, običnog biskvita koji sam ispekla kao klinka. Mama je bila prva kuharica od koje sam učila sve one osnove i važne "trikove" kod pećenja kolača. Kasnije smo učile skupa metodom probe i pokušaja, a danas sam ja, skromno priznajem, nadmašila učitelja. :)

Blogati sam počela prema ideji moje drage prijateljice Tihane K. Zajedno sa blogom došla je naravno i fotografija koja je vrlo usko povezana ako želite pisati dobar kulinarski blog. I jedno i drugo mi je vrlo drago te uživam u stvaranju svakog posta i djeljenju istoga sa svojim čitateljima. A ako netko ispeće kolač prema mom receptu onda je i misija mog bloga ispunjena."

A sad slijedi receptić...

Orange chrush torta

 
Biskvit:

  • 200 g brašna
  • 130 g šećera
  • 70 g tamne čokolade
  • 70 g maslaca
  • 70 ml mlijeka
  • 70 ml vrele vode
  • 2 žlice kakaa
  • 4 jaja
  • 1 vanilin šećer
  • 1 prašak za pecivo
Odvojiti bjelanjeke od žumanjaka. Otopiti maslac i čokoladu u mikrovalnoj ili na pari. Pomješati zajedno brašno, kakao i pecilni prašak te prosijati. Miksati žutanjke i šećer dok se ne zapjeni. Dodati otopljenu čokoladu i maslac, nakon toga vrelu vodu i mlijeko te pomalo dodavati prosijano brašno, kakao i prašak za pecivo. Kad se smjesa sjedini umiješajte lagano, pjenjačom, snijeg od bjelanjaka. Peći na 180°C nekih 35-45 min. Provjerite čačkalicom da li je biskvit do kraja pečen iznutra. Ostavite ga da se ohladi te poravnajte s gornje strane i prerežite na pola. 


Krema od naranče:

  • 4 jaja
  • 200 g šećera
  • 100 ml soka od naranče
  • korica naranče
  • 3 žlice maslaca
  • 0,5 l šlaga
  • 1 vrećica želatine
Izmiksati jaja i šećer dok se ne zapjene. Dodati sok od naranče i koricu. Na laganoj vatri kuhati dok se ne zgusne. Stalno miješati da ne zagori. Kad se zgusne staviti u hladnu vodu (zajedno s posudom, :-)) da se ohladi pa umiješati miksani šlag i na kraju dodati otopljenu želatinu.

Žele od naranče:

  • 7 dl soka od naranče (100%)
  • 5 žlica gustina
  • 5 žlica šećera
Uzeti oko 1 dcl soka od ukupne količine te u njoj razmutiti gustin. Ostalu količinu staviti na vatru da provrije. Polako sipati gustin te stalno miješati. Dodati šećer. Kuhati oko 4 min te ostaviti da se malo ohladi.


Slaganje torte:

Stavite biskvit u kalup te ga namočite mlijekom. Na njega stavite pola kreme od naranče. Potom pola još mlakog želea. Stavite u hladnjak da se malo ohladi i ponovite postupak. Sve zajedno stavite u hladnjak na oko 3 sata ili najbolje preko noći. Tortu sa strane ukrasite čokoladnim pločicama ili premažite tankim slojem šlaga te napravite još nekoliko zvjezdica na vrhu.

Na kraju bih još jednom zahvalila Tamari na krasnom receptiću i na još ljepšoj suradnji, ja ću ovu tortu sigurno isprobati, a vi? Kad smo tek dogovarale suradnju nisam mislila da će nam pripremiti nešto ovoliko fino. Mislim, znala sam da su joj recepti fantastični ali opet me uspjela iznenaditi - ne samo receptom nego svime zapravo jer je Tamara divna simpatična osoba. Ja sam oduševljena i baš me zanimaju vaša mišljenja o receptu. I ako još ne pratite njezin blog, obavezno počnite!

2013-09-23

Obavijena tugom ali tu sam!

Svatko od nas ima dana kad ili nema vremena posvetiti se svojim hobijima ili nema snage i inspiracije baviti se njima pored ostalih problema. U takvoj nekakvoj situaciji sam i ja bila u zadnje vrijeme i iskreno ne znam da li je to razdoblje iza mene jer se i dalje osjećam nekako čudno, bezvoljno, ljuto na svijet oko sebe i na nepravdu koju moram gledati odnosno doživljavati na vlastitoj koži. No, unatoč tome što sam obavijena tugom i što sam toliko izbivala, mislila sam na vas i nedostajali su mi svakodnevni razgovori, čitanje vaših članaka i komentara, ma sve mi je nedostajalo.. a posebno ovo mjesto na kojemu mogu reći sve što želim!


Svašta mogu pretrpjeti ali kad se za nešto uzalud trudim neko duže vrijeme i onda se na kraju ispostavi da to nitko ne cijeni, to me doslovno ubije u pojam. Znam da me u takvim trenucima ne bi smjele preplaviti negativne misli i da bi iz svega morala izaći još jača, ali treba jednostavno neko vrijeme da se pomiriš sa situacijom te da onda kreneš dalje u nadi da će napokon naići nešto bolje. Pretpostavljate, govorim o poslu. Nisam tip osobe koji bi došao na posao i ne radio ništa već uvijek dam sve od sebe i trudim se raditi najbolje što mogu. Taj moj trud je rezultirao time da sam radila bolje i (pre)često više od ostalih pa i njihove poslove. Uz to, kao rezultat mogu navesti i moj odlazak. Bila sam svjesna da se nešto takvo može dogoditi i znala sam da se ne smijem previše nadati ali znate da, ma koliko to željeli ili ne željeli, tračak nade uvijek gajite. Oduvijek sam svjesna da rijetki cijene marljivog radnika i da će takvog radnika nagraditi i zato mi je žao što ponekad radim, da se tako izrazim - kao konj, i ubijam se u poslu a onda se dogodi nešto ovakvo pa se pitam - zašto mi je to trebalo? Zašto ne mogu biti poput onih flegma ljudi kojima je svejedno tko će napraviti njihov posao i da li će netko biti zadovoljan njihovim radom? Znam da to ne bi bila ja budući da sam perfekcionist ali nekad si mislim da bi mi takak stav stvarno olakšao život.


Kad sam neki dan počela pisati ovaj članak jer sam vam htjela ispričati što mi se sve događa u životu, toliko mi je tužnih misli bilo u glavi da sam morala stati jer bi inače napisala cijeli roman. Kako god bilo, život ide dalje, znam da sad moram biti jaka i nastaviti dalje tražiti svoj put. Ironično je samo to što mi se istovremeno događaju i lijepe stvari o kojima vam želim pričati i pisati ali im se ne mogu u potpunosti posvetiti niti radovati jer mi je stalno u mislima posao - do nedavno nada da ću zadržati posao a sad su tu stalna previranja i razmišljanja o tome kako naći posao kad nema ni oglasa. Već sam pisala da je očito u našoj državi prokletstvo biti visokoobrazovan, ali doslovno - osim što nitko ne želi platiti visokoobrazovanu osobu tu su još i divna stručna osposobljavanja koja završavaju otkazima jer naravno, naše se super "pametne" političke ličnosti brinu za poslodavce a ne za nas koji kao konji rintamo za njih u svakakvih smjenama, za nikakve plaće i vrlo često u nepodnošljivim i nehumanim radnim uvjetima.


Odlučila sam da ću od sutra pokušati biti optimističnija po pitanju traženja posla i da neću dozvoljavati da mi dane kvari razmišljanje o poslu. Živjet ću za sad i truditi se biti sretna zbog lijepih stvari koje me čekaju u preostalih par mjeseci ove godine kojima sam se veselila prethodnih devet mjeseci. Naravno da ću tražiti posao i više puta na dan pregledati oglase ali neću dozvoliti da me crne misli savladaju. Sad ću se bar moći posvetiti blogu, uređenju stančića koje je u punom jeku i naravno preseljenju. Kuhinja je već naručena i nestrpljivo čekam dan montiranja koji će biti negdje oko mog rođendana, kao naručeno :). Očekujte i zasebne članke na temu uređenja kuhinja, pronalaska majstora i slično. Dobila sam jako puno ideja za članke i samo se nadam da ću prijeći nekako preko svega ovoga što se dešavalo i da ću imati snage puno pisati jer mi je pisanje već stvarno nedostajalo. Ne mogu vjerovati da sam u tolikoj mjeri zapustila blog zbog posla koji mi je na kraju donio samo razočaranje. No, za ničim više ne žalim jer znam da sam dala sve od sebe i da me netko nije znao cijeniti - a to nije moj problem nego njihov! Toliko za danas, očekujte idućih dana veselije teme a možda i koji dan koju žalopojku ako me savlada tuga...


Baš me zanima što mi je Bog slijedeće spremio. Možda sad jesam tužna ali nisam bila sretna ni na tom radnom mjestu pa se čini da netko ipak brine za mene i da je netko odlučio da je bolje da se maknem iz radne sredine u kojoj nisam bila sretna ni zadovoljna. Vjerovat ću u to! A osim toga, ma kako možda nekome zvučalo glupo, ja vam volim vjerovati da Bogu pomaže i moj djed koji je već tri godine s njim - bio je to jedan nesebičan čovjek koji se volio šaliti i koji bi svakome pomogao, rekla bih da je bio najveća dobričina na svijetu i ražalosti me i sama pomisao na to kako je završio.. eto mi još jedne teme za članak - moj djed koji me oduvijek mazio i pazio a koji čini mi se i dalje pazi na mene.

Izvori: Slika1, Slika2, Slika3, Slika4

2013-09-18

Veze: što žele žene a što muškarci?

Danas vam predstavljam jednu jako dragu blogericu i izrazito simpatičnu Sonju koja se krije iza bloga Little Miss Twiggy. Zapravo, zavirite li na blog shvatit ćete da se iza tog krasnog bloga ne skriva samo ona već i Mr. Handsome, što ovom blogu daje još veću čar jer je malo takvih blogova. No, sve će vam biti jasno ako odvojite malo vremena da pročitate koji od postova. Uostalom, Sonja je i sama napisala krasan uvod o sebi i Mr. Handsomeu. Neću vas puno gnjaviti, ostavljam vas u "društvu" riječi koje su napisale Sonjine vrijedne ruke za vas ali i za mene :).


"Bokić ekipica,

Prvo zahvaljujem dragoj Emini na suradnji!! Nama blogerima puno znači kada dobijemo pozitivne komentare  kolega. Na kraju krajeva, kome to ne paše?

Drugo, da se predstavim.. Sonja. Studentica prava. Autorica lifestyle bloga zvanog Little Miss Twiggy. Sretno udana već 8 mjeseci. Zaljubljena u život. Zaljubljena u djecu. Temperamentna i komplicirana.  Zaljubljena u Mr.Handsoma.. A tko je Mr.Handsome? Moj najbolji prijatelj, moj ljubavnik, moj muž.

No dobro, nakon kratkog uvoda, bacimo se na posao.
Dugo sam razmišljala o čemu bih mogla pisati, pogotovo jer Little Miss Twiggy obuhvaća jako puno tema. Od mode, svakodnevnih piz* (ups!) divotica koje čine ovaj život tako interesantnim, o putovanjima, o kuhanju (malo manje) itd itd. 
Jutros sam razgovarala s jednom od najdražih osoba u mom životu. Slušajući je kako priča o svemu što joj se vrzma po glavi, odlučila sam pisati o onome što nas žene najviše zanima i izluđuje. Nije seks i nisu štikle u pitanju. :)

Veze.

Što žene žele, što muškarci žele.


Na ovo prvo imam odgovor, a na ovo drugo... možemo pitati Mr.Handsoma :)
Oni koji su se već upoznali s mojim blogom, mogli su pročitati sličan članak, a oni koji nisu... ponovit ću.
Možda nisam najkompetentnija osoba za ovo pitanje, obzirom da sam u vezi od 19 godine, što će reći da nisam „dejtala“ već (skoro) punih 8 godina. A ono prije toga nije vrijedno spomena, obzirom da sam bila buntovna djevojčica u šarenim starkama, nastojala prkositi svijetu dok mama ne gleda.  
Dakle, imala sam tu sreću da sam se ponovo susrela sa svojim prijateljem iz osnovne škole i zaljubila se. I udala se za njega 7 godina kasnije. 

Slušajući svoje prijateljice, razmišljam kako bih se ja snašla u toj džungli zvanoj...?... ne znam ni sama... 
Po svemu sudeći, danas naći frajera koji ima „zdrav“ pogled na život, koji je pubertet prošao onda kada je trebao, a ne u 27oj godini života, ili ne daj Bože u kasnijoj dobi, je skoro nemoguća misija. Gotovo svi se ponašaju kao da imaju 17 godina, i tek su otkrili draži seksualnog života. 
Kada su se promijenila pravila? Kada je postalo normalno seksati se, ljubiti, maziti, šaputati slatke riječi dok smo u spavaćoj sobi, ali kada smo vani (ako uopće smijemo biti viđeni u javnosti zajedno) samo smo frendovi? Kada je to postalo normalno? Svaka čast onoj koja to zaista želi, koja je time zadovoljna. Pišem u ženskom rodu, jer čisto sumnjam da postoji frajer kojem  takav odnos ne bi bio dovoljan. Možemo se igrati sretnog para kada smo sami doma, kuhati večeru, hraniti se, smijati se, provoditi super vrijeme zajedno, ali vani me držati za ruku – HEEJ!!! JESI LI NORMALNA?? Otići u kino zajedno? HEEEJ!!! PA NISAM TI JA DEČKO DA IDEMO U KINO ZAJEDNO!!! Jer je općepoznato da u kino idu samo parovi??? Ne.


Zašto gotovo uvijek mi ženice želimo nešto stabilno? A pod stabilnim mislim na vezu u kojoj OBOJE ulažemo, OBOJE uživamo, radimo kompromis, nastojimo udovoljiti jedno drugome. Čekaj, pa što je tu toliko srašno da većina muškarčića problijedi pri samom spomenu. U vezi imate apsolutno sve, vrijeme za vas dvoje, vrijeme za sebe, vrijeme za prijateljice/prijatelje, a ako nemate, sjednete i porazgovarate o tome pa pokušate naći nekakav kompromis, a ako ne ide, Bože moj, lijepo se pozdravite, ili malo manje lijepo, i svatko svojim putem. 
  
I? U čemu je onda problem? Zašto razgovor muškarcima predstavlja toliki bauk? Priznajem da razgovor nekad može djelovati beskonačan, ali ako ti je stalo do te osobe, ako ti je lijepo s njom, ako si sretan s njom, zašto je problem sjesti i porazgovarati? Tko zna, možda uspiješ shvatiti što ono drugo očekuje od tebe.
Teško mi je kada slušam jako puno prijateljica koje su u vezi ili „kvazi vezi“ ili u kakvom god neobičnom odnosu,  i koje stalno stoje s upitnikom nad glavom. Što im ja mogu reći? Mogu ih samo saslušati kada im je teško. Savjet? Hm... Lako je biti objektivan kada nisi sam u pitanju. Ono što često znam savjetovati je da se opuste i ne mozgaju previše, pa se stvari možda poslože na mjesto. Ali kako ostati opušten kada želiš nešto više, ali od straha da ne izgubiš i to malo što imaš, ne kažeš ništa, a mozak radi 100 na sat. Realno, ako se bojiš reći što želiš kako ne bi otjerala tu osobu koja ti daje tako malo i koja te skriva, što će ti uopće takva osoba? Bolje je to sve odmah u početku raspraviti i nastaviti dalje... Uostalom, većina muškaraca ne preza pred tim da odmah na početku kaže da ne očekuješ ništa više od onog tjelesnog i to ti kaže ravno u glavu (jer, naravno, on želi biti fin i pošten i ne želi te zavaravati -.- ) 


E pa drage moje, zašto se onda mi ustručavamo reći – OK, ja očekujem više od toga. Ne očekujem da me sutra oženiš, ali očekujem da me dovoljno poštuješ da ako već dijelimo posteljinu i najintimnije trenutke zajedno, da ne postavljaš takve granice. Kažem, to bi bilo odlično kada bismo mogle biti realne, a to je tako teško kada su leptirići u glavi... 

Što Vi mislite o tome dame moje?"

Na samom kraju, želim reći da je draga Sonja odabrala odličnu temu za raspravu. Prije svega, želim joj još jednom zahvaliti na ovoj krasnoj suradnji i na uloženom vremenu i trudu. Dogovorile smo još dosta toga tako da u budućnosti možete očekivati još koju suradnju između mene i nje pa nas zato pratite. Što se tiče današnje teme, odnosno pitanja veza i onoga što žele muškarci a što žele žene, imam osjećaj kao da mi je Sonja uzela većinu riječi iz usta. Jer sam i sama u vezi od 19-te godine i također se i sama pitam kako bih se danas snašla u toj, kako ju Sonja naziva - "đungli". Imala sam sreće što sam sasvim spontano našla nekoga s kim imam stabilnu vezu i stvarno uživam u svakom trenutku. I meni se čini da je sve teže pronaći dečka koji dijeli naše želje i snove i koji želi stabilnu vezu. No opet, znam cure koje ne mogu biti same i uvijek nađu nekoga - no tu se opet postavlja pitanje koliko je takva veza uistinu "zdrava" jer neke bi cure radije bile u lošoj vezi nego same - što definitivno ne podržavam. Mislim da, da sam u lošoj vezi, bilo bi mi sigurno bolje samoj nego s nekim kraj mene tko mi želi manipulirati životom. Pa onda mislim da isto vrijedi i za ostale, samo možda one to još nisu shvatile. Uostalom, ljudi smo različiti ali u jednom smo isti - svi tražimo ljubav i stabilnu vezu, prije ili kasnije. Što se tiče razgovora i kompromisa, i sama se ponekad pitam zašto on dečkima predstavlja toliki bauk, kad se upravo razgovorom mogu riješiti problemi koji postoje i naći rješenja koja bi odgovarala obojici partnera. Na kraju, da još jednom zaključimo - bolje je biti sam nego u "kvazi vezi". I cure, uvijek se u vezi izborite za sebe - zapravo, ako se morate boriti, onda to nije to i tražite dalje. Ali nemojte šutjeti i recite partneru što očekujete od njega i koje su vaše potrebe. Što se tiče potreba muškaraca, možda nam se stvarno javi i Mr. Handsome pa čujemo i mušku stranu priče :)