Ne znam kakav ste vi tip osobe, ali ako ste poput mene, onda si sigurno sve uzimate k srcu. Već sam više puta razmišljala da pišem o ovoj temi ali nisam sve do danas, jer se tek prije nekoliko dana dogodilo nešto, dogodila se "kap koja je prelila čašu" i rekla sam sama sebi - dosta je!
Osoba sam koja na poslu daje maksimum od sebe. Nisam lijenčina, posebno ne na poslu, doma je već druga priča. Trudim se, dajem sve od sebe i rekla bih da ne radim samo svoj posao nego vrlo često i tuđi. Jednostavno volim da mi vrijeme brže prođe jer kad se dogodi da samo par minuta nemam što raditi, odmah sam nervozna i samo gledam na sat. I nije mi žao raditi puno i više od toga kad vidim da se to cijeni i kad se trud nagrađuje. Znam da zarađujem mizeriju i opet se ne budim ali mislim da za to što zaradim radim puno previše. I ne tražim novčane nagrade ni ništa, nego samo lijepu riječ i koliko toliko ugodnu radnu atmosferu. Mislim da je i tražiti pohvalu već previše jer se ni ona ne dobiva samo tako.
Ono što želim reći je da sam marljiva i da bih za redovitu plaću napravila sve što se traži od mene (iako neke granice postoje), bez obzira na to što ću se zbog toga na kraju dana osjećati polumrtvo dok će drugi, koji su zabušavali, veselo skakutati, odmorni, bez glavobolje i spremni za odlazak u bolji život. Ja ne bih ni pomišljala na ludi izlazak tako umorna, ali eto, oni koji ljenčare i bez imalo grižnje savjesti svoj posao ostavljaju drugima imaju snage za takvo što. No, bez obzira na sve to, nikad se ne bunim, barem ne glasno. Gunđam u sebi, imam osjećaj da mi para izlazi na uši i mislim si kako to nitko ne vidi. Nekad se u sebi toliko naljutim da bih ih sve mogla negdje poslati ali se opet suzdržim jer znam koliko mi je bitno dokazati se na ovom poslu jer kad ostanem bez njega, teško ću se u ovim našim krajevima opet negdje zaposliti. Posao kao posao mi nije loš, dobro mi ide i neću opet biti skromna i reći da sam loša, dapače, mislim da sasvim dobro radim i da bi trebali biti zadovoljni sa mnom. Nikad ne ostavljam posao za drugi dan, radim ko manijak i sve završim isti dan dok drugi surfaju i opet, bez imalo stida, posao ostavljaju drugima. Ja jednostavno ne razumijem odakle vremena za nešto drugo?
Nisam se htjela hvaliti, nisam sad djelatnik mjeseca, nadam se da razumijete zašto sve ovo pričam. Sigurno ima i među vama koji ovo čitate marljivih radnika koji imate osjećaj da ćete od silnog truda jednom i dušu ostaviti na poslu. Sigurno ima među vama onih koji se maksimalno trude da zadrže posao i kojima nije ništa teško napraviti. Ako vas ima onda sigurno razumijete koliko je teško kad se vaš trud ne cijeni ili kad se prema vama odnose kao prema nekome tko je nesposoban ili možda manje vrijedan, da se tako izrazim.
Svašta sam već prošla i moram reći da polako otupljujem i da mi postaje svejedno. Zapravo, postajem imuna na ponašanje pojedinaca u svojoj okolini. Trudim se biti što bolja da bih što manje ulazila u takve situacije ali to je katkad jednostavno nemoguće izbjeći, ma koliko se trudila. Odlučila sam, po već ne znam koji put, da si više ništa neću uzimati srcu i da više neću pustiti nijednu suzu zbog posla ili zbog kolega koji se ponašaju tako kako se ponašaju. Već sam takvu odluku donosila i ranije ali nisam to zaista i sprovela u djelo. Sve je samo ostalo na riječima. No sad je stvarno dosta i došlo je vrijeme da povučem crtu. Moj jedini moto od sad pa na dalje biti će - biti sretna, najsretnija na svijetu. Imam razloga za sreću, imam ljubav u svom životu i nekoliko ljudi koji me vole i to mi je dovoljno. Ne trebam ni milijune u životu, samo zdravlje, tih par ljudi, svog dragog i koliko toliko solidnu plaću si želim da si jednog dana s dragim možemo izgraditi i kućicu koja nam je velika želja. Ove me godine čeka selidba, opremanje stančića, imam stotine razloga za sreću. I zato mislim da sam zbog svega toga što već imam najsretnija osoba na svijetu, bar se tako osjećam! I zašto bih onda dozvolila da mi sreću kvari zabrinutost oko posla? Zašto da mi toliku sreću narušavaju ti trenuci na poslu zbog kojih se osjećam potišteno i neprihvaćeno? Zašto da više dozvoljavam nešto takvo? Posao je posao, dođeš, odradiš i odeš doma ljudima koje voliš. Dok radno vrijeme završi ne smijem više misliti o poslu i pitati se da li sam nešto zaboravila, da li sam ovo, da li sam ono. Nema više toga, dosta je. Ako ste i vi poput mene, pridružite mi se, donesite odluku još danas, skupa sa mnom i idemo provesti riječi u djela, napokon.
Ja takva više ne želim biti jer onda svaka i najmanja sitnica previše boli. Neću si više uništavati dane i život takvim glupostima. Trudit ću se i dalje, bit ću vrijedna i odgovorna kao i do sad, ali neće me više dirati tuđe ponašanje. Budu li me znali cijeniti super, a ako me se jednom požele riješiti i ako me ne počnu cijeniti, njihov problem, zašto da se ja time zamaram? Pamtit ću trenutke s ljudima koji su prema meni dobri, trenutke s ljudima s kojima mogu razgovarati, bez obzira na to koliko ih je malo. Sve ću to pamtiti trostruko i shvaćati kao nagradu a sve ono loše odmah ću zaboravljati (kroz jedno uho uđe a kroz drugo izađe). Učinit ću si na taj način život još ljepšim. Život je kratak i želim svaki dan provesti što je ljepše moguće i što je sretnije moguće. Od danas mislim na sebe i na svoje zdravlje i samo to će mi biti bitno. Neću se valjda prodati vragu samo zbog posla. Posao je važan, bez posla mnogo toga ne bi imali, ali svejedno postoji granica.
Tako da, ja sam odlučila. Jasno i glasno kažem svima - od sad živim najsretnije što mogu i bit ću najsretnija osoba na svijetu. Posao mi više ništa neće kvariti. Što je bilo bilo je, to je zaboravljeno ali nije sve i oprošteno. Svašta sam već prošla i znam koliko sam jaka, tako da ću i to ostaviti iza sebe. Jedini problem je, kako ostati dosljedna. Odlučila sam, no riječi su riječi. Sad trebam pronaći način da to sve uistinu i ostvarim. Kako ću to ostvariti i kako ću se držati te odluke, još ne znam, ali pronaći ću način. Ovaj put nema posustajanja. Ako ste se i sami već našli u takvoj situaciji, slobodno podijelite sa mnom kako ste u tome uspjeli. I imajte na umu slijedeće:
0 komentari:
Objavi komentar