Oprostiti i zaboraviti je naslov članka koji me inspirirao za ovaj članak i kojeg sam pročitala danas na portalu 24 sata pa sam odlučila izraziti i svoje mišljenje o toj temi. Kad sam pročitala da su oprost i zaborav recept za očuvanje zdravlja našeg srca prvo sam pomislila da to nije točno. Opraštanje može ali zaboravljanje, gotovo nemoguće. Znam to jako dobro iz iskustva.
Kad vam netko naudi, i pritom ne mislim na puke tračeve, sitne spletke iz zavisti i slično, nemoguće je potpuno zaboraviti. Trenutak kad zbog nekoga prođete kroz pakao koji može trajati godinama i koji je na vas ostavio nepovratne posljedice ureže vam se duboko u pamćenje. Možete oprostiti ljudima koji su vam naštetili, možete oprostiti ljudima zbog kojih ste se uopće pronašli u toj neugodnoj i bolnoj situaciji, no nećete zaboraviti tko vam je naudio i kroz što ste prošli zbog tih ljudi. Ako ima nekoga tko je uspio zaboraviti nešto takvo ja mu se divim i voljela bih saznati kako je to učinio jer ja nisam uspjela unatoč godinama i godinama koje su prošle.
Kažu da vrijeme liječi sve rane i da nam samo vrijeme može pomoći da prebolimo. Ima istine u tome jer s vremenom postane lakše, naučiš se živjeti s time i zapravo, bol postane dio tebe s kojim se znaš nositi. Bol te oblikuje, čini te čovjekom kakav jesi. S vremenom naučiš sve moguće trikove sakrivanja svoje boli i ožiljaka koji su urezani negdje duboko u srcu. Ti ožiljci se s vremenom smanjuju ali nikad neće potpuno nestati. I sama sam prikrivala svoju bol jednom od najučinkovitijih tehnika - osmjehom. Osmijeh je postao moja svakodnevnica, bio je na mom licu uvijek i u svakoj situaciji. Svi bi mislili kako sam vesela osoba, pitali se kako je moguće da je netko toliko pozitivan i optimističan. A zapravo ljudi nikad ne znaju što se skriva iza nasmješenog lica.
I danas sam osoba koja se puno smije, no ne više samo zato da bih sakrila bol već i zato što sam neizmjerno sretna što imam ljude koji me vole i za koje bih i sama učinila sve što je u mojoj moći. Jedino mi je sad malo žao zbog tolikog smijanja prethodnih godina jer me već sad "krasi" preeeviše borica oko očiju i usana.
No, ono što sam željela reći jest to da sam sve preboljela. Ima i danas trenutaka kad se pitam što sam mogla promijeniti da ne prođem kroz to ali mislim da je to normalno. Zašto? Jer jednostavno ne možemo sve zaboraviti. Zaboravljamo beznačajne stvari ali ne i nešto što nam toliko znači - što nas toliko psihički uništi. Također mislim i da nisam ništa kriva i da je to jednostavno bila moja sudbina, put koji mi je netko s razlogom namijenio. Zaboravila sam dosta detalja i sretna sam što se više ne sjećam svakog i najmanjeg detalja jer inače ne znam kako bih živjela s tim mislima. A opet, unatoč tome što sam neke detalje zaboravila, nekih se i dalje sjećam kao da se dogodilo jučer.
Zaboravila nisam ali oprostila jesam, bar mislim da jesam. Žalim te ljude i pitam se kakvi su im životi i koliko jadan moraš biti da napraviš nešto takvo i da padneš tako nisko. Kad danas takvo što vidim na televiziji ili čak i u filmovima, priznajem, pobijesnim. Ne mogu si pomoći. Ubija me u pojam i kad samo pomislim na to koliko ljudi prolazi kroz takvo što u životu i jednostavno ne mogu sami sebi pomoći. Često se pitam i zašto se takvo što prikazuje u filmovima, kako netko može izmišljati i snimati scene koje na neki način vrijeđaju sve koji su prošli kroz isto ili još gore.
Bilo bi divno da se sve može zaboraviti ali to je naprosto nemoguće. I vrlo lako može nešto takvo reći netko tko nije iskusio takvo što. Da i sama nisam doživjela takvo što, bila bih rađe suzdržana jer ne bih znala kako se osjećaju oni koji su kroz isto prošli. A sad kad znam, moram reći da se ne može zaboraviti u potpunosti. Nešto uvijek ostane u sjećanju i kad tad se svega prisjetiš samo što više ne boli kao nekad. I sad kad ovo pišem, nisam bijesna. Možda mi srce tuče malo brže ali to je sve. Samo sam htjela dati svoj osvrt na tu temu.
Što vi mislite, je li moguće sve oprostiti i u potpunosti zaboraviti? Ili vas tragedije doživotno obilježavaju i dalje se ponekad sjetite što je bilo?
Izvori: Slika1
0 komentari:
Objavi komentar