Sigurna sam da svaka od nas sanja o danu kad će je dragi zaprositi, ili je bar jednom pomislila na to, i pita se kad bi to moglo biti ili - pa što još čeka da me ne zaprosi? Živimo za dan kad ćemo krenuti u zajednički život s našim "boljim" polovicama, imati svoju kuhinju u kojoj ćemo napokon moći raditi po svom i graditi kuću ili kupiti / iznajmiti stan.
Nekima od nas su zaruke bitne i nadaju se da će njihov dragi osmisliti nešto romantično što će ih oboriti s nogu dok su drugima puka formalnost kao i sklapanje braka. Ako ste romantična duša poput mene ili ako ste već dugo u vezi sigurno već polako razmišljate o tome a vjerujem i pričate sa svojim dečkima. Dok se jedni zaručuju i vjenčaju nakon godinu dana veze, neki u vezi provedu i po 7 do 10 i više godina. Različiti smo i imamo različite želje no vjerujem da nam je unatoč svemu tome jedna stvar zajednička - zajednički život s dragim.
Ne znam da li je to zbog toga što ne radim pa ponekad uopće nemam vremena a ponekad imam i previše vremena pa se bavim svakakvih glupostima kojima se možda ne bih trebala, no neki sam dan provela puno vremena na podforumu Vjenčanja na forum.hr-u. Ne znam što mi je došlo ali sva sam u vjenčanjima, zarukama, planiranju zajedničkog života, proučavanju interijera i jednostavno ne mogu stati. S obzirom na to koliko sad istražujem i planiram, mislim da recimo kad dođe vrijeme za vjenčanje, više neću imati što planirati kad će sve biti pri kraju :). A uzmimo u obzir da nisam ni zaprošena ni pred brakom (za sad).
I tako proučavajući forum do kasno u noć nailazila sam na sve zanimljivije teme, znate kako to ide. Prvo sam krenula čitati o troškovima vjenčanja i pitala se što to nekome treba. Ali dobro, poštujem naše različitosti i ukuse. Ja sigurno ne mislim dati 50 - 150 000 kn za vjenčanje odnosno uzimati kredit koji ću otplaćivati tko zna još kako dugo. Priuštit ću si ponešto ali to neće biti ni blizu ovog iznosa. Iako, koliko sam primijetila, rijetko koja forumašica je navela niske troškove, obično se oni sve više penju preko 50 000 kn. Uostalo, neću sad zalaziti u organizaciju vjenčanja (što bi se lako moglo dogoditi), svoje sam vjenčanje iz snova već predstavila u članku koji možete pročitati ovdje. Nakon troškova krenula sam na temu o vjenčanjima u prirodi ili u inozemstvu a znate gdje sam završila - na temi u kojoj cure ponosno priznaju kako ih je njihov dragi zaprosio.
Da, zaruke, meni baš zanimljiva tema :). Da malo skrenem s teme, već se veselim danu kad ću napokon na blogu početi prikazivati svoje radove i svoje ideje koje će se ticati i vjenčanja. Jedan od planova je i izrada pozivnica, zahvalnica, albuma, okvira za slike i svega i svačeg za vjenčanja, no o tome nekom drugom prilikom, bit će vremena.
Čitajući tu temu o zarukama, ako sam dobro primijetila, ispada da skoro sve cure imaju velike romantičare za dečke pa sam se pitala da li su uistinu svi dečki tako domišljati kad nas odluče zaprositi ili većina samo stavi prsten na ruku i kaže moja si :). Da li je uistinu sve tako bajno kako cure volimo pričati ili su takvi slučajevi ipak rijeđi. Skužila sam da mnogi još i danas prakticiraju neke običaje vezane uz zaruke koji se što se mene tiče stvar prošlosti. Mene zanima, da li kod zaruka još uvijek naši dečki prose ruku od naših očeva? Mislim, ako se dvoje žele zaručiti to je njihova stvar i njihova odluka. Zašto bi trebali pitati nekoga za dozvolu, kao da se nećemo vjenčati ako se nekome to ne bi svidjelo? Iako, u ponekim slučajevima čak zna ispasti i simpatično kad dečko ode popričati s djevojčinim ocem s ciljem da ga obavijesti o svojim namjerama.
Također, naišla sam na još jednu zanimljivu činjenicu vezanu uz zaruke čitajući forum i nikako mi to nije bilo jasno. Naime, većina cura tvrdi da se njezini i dečkovi roditelji prije zaruka nisu poznavali. Zapravo, mislim da ni jedna nije rekla da su se upoznali prije. Pa mi je to bilo malo čudno budući da se moji i dečkovi roditelji poznaju već jako dugo i druže se s vremena na vrijeme. Kako su godine počele prolaziti i veza je bila ozbiljna, jedni su druge jednostavno pozvali i počeli se družiti. Nije mi jasno zašto je to svima bauk i jedna od obaveza koje moraju riješiti nakon što se zaruče? Neki čak pripremaju i fešte nakon zaruka tijekom kojih obavijeste cijelu rodbinu o svojim planovima. Čak se priča i da majka od dečka treba curi kupiti neki nakit kod zaruka? I da li je to tako samo u filmovima ili dragi stvarno klekne kod prošnje jer se u protivnom prošnja ne priznaje kao valjana :)) ??
Budući da još nisam iskusila prosidbu, zanimaju me mišljenja vas koje
ste pred prosidbom ili ste već bile zaprošene. Ako ste već bile
zaprošene - na koji su to način vaši dragi sad već zaručnici napravili?
Jesu li se potrudili ili im romantika nije jača strana? I na koji ste
način obavijestili svoje roditelje o tome? Ako vas još nisu zaprosili - o
čemu sanjate, kakvu prosidbu priželjkujete? Ja bih voljela nešto romantično, a opet ne bi htjela da to bude poput onih prosidbi u filmovima na punom stadionu pred milijunom ljudi, htjela bi da to bude trenutak koji ćemo sačuvati za sebe i kojem ćemo prisustvovati samo nas dvoje. Nije mi bitno kakav će biti prsten, više me zanima što će smisliti i kako će me pitati, da li će se znojiti od treme jer nešto mora izvesti ili će se možda osjećati nesigurno i bojati se pomalo da ga slučajno ne bi odbila ako ne budem zadovoljna prosidbom. Eto konačno i male slatke muke kroz koju i dečki moraju proći.
A kad se zaručimo moramo razglasiti zaruke na sva zvona odnosno obavijestiti roditelje. Mislim da nije problem doći doma, ispružiti ruku i mahati im s prstenom pred nosom. Naravno, ako su roditelji normalni i znaš da će se veseliti zbog svoj djeteta. Ali što učiniti kad su roditelji konzervativniji, na koji im onda način priopćiti radosnu vijest? Kad sam čitala iskustva forumašica o tome, došlo mi je i da se smijem a čak i da plačem. Prestrašno mi je kako se neki roditelji vesele sreći svoje djece a neke uopće nije briga. Vjerujem da su ovi drugi u manjini, ali ispada da ih ipak ima. Nije mi jasno kako mogu loše primiti takvu vijest ako je njihovo dijete sretno? Loše prihvaćanje je prihvatljivo možda samo u situaciji kad se odlučimo udati za nekog mangupa za kojeg svi govore da je pokvaren, kriminalac ili ne znam što sve ne a samo mi to ne vidimo - jer je ljubav slijepa. No, mi same odlučujemo za sebe i najbolje znamo što je dobro za nas pa bi nas roditelji u tome trebali podržati. Valjda nismo glupe da se udamo za nekoga tko nas ne poštuje ili nas maltretira ili nešto slično. Jeste li već morale priopćiti radosnu vijest svojim i njegovim roditeljima? Kako su primili vaše vijesti?
I evo nas kod još jedne važne teme o kojoj sam htjela popričati s vama (iako samo ja trenutno pričam, nadam se da ćete vi kasnije) - selidbe. Kad je prema vašem mišljenju vrijeme za selidbu i zajednički život? Pretpostavljam da su svima bitne sigurne financije i zaposlenje jer ipak kad odemo od kuće sve ostaje na nama. No, da li ste za zajednički život prije prosidbe, prije braka, ili tek nakon prosidbe ili nakon vjenčanja? Na ovo pitanje slušam različite odgovore, ali ja mislim da zaruke ili brak nisu prepreka za zajednički život. Zašto ne bi živjeli zajedno ako smo financijski koliko toliko dobro potkovani i možemo se brinuti sami za sebe (to jest za našu malu dvočlanu obitelj).
Iskreno, pomalo zavidim svima koji nisu studirali jer već imaju puno toga u životu, primjerice djecu, koju i sama želim svim srcem i već ih ne mogu dočekati. Također, već ih je većina u braku, žive sa svojim supružnicima, imaju ili stan ili kuću, auto i još svašta. A što imamo mi koji smo tek završili fakultet? Zapravo, imamo ono najvažnije - ljubav - a za ostalo će doći vrijeme. Samo što sam ja takva osoba, užasno nestrpljiva i znatiželjna, da bi sve pomalo ubrzala i ponekad me strah da neću stići imati djece koliko želim ako prekasno krenem sa svime time i još mi svakakve misli prolaze glavom. Znam da bezveze paničarim ali valjda je to tako jer si sve to jako želim a nikako ni da nađem posao a kamoli što drugo. No, nadam se da će nam fakultet ipak kad tad biti od koristi i donijeti bolje financijsko stanje i da će nam zato biti ljepše u životu kad dođe vrijeme za to nego da fizički radimo negdje po cijele dane za male novce, poput mnogih.
A sad zamislite da se selite i da je došao taj divan dan - a ako ste se već preselile, vratite sjećanja i prisjetite se kako je selidba prošla. Da li želite živjeti kao podstanar - želite li kupiti stan ili ga iznajmljivati? Ili je možda vaša želja imati kuću - kupiti kuću ili ju graditi? Mi želimo kuću i želimo ju graditi ispočetka a ne kupiti neku od onih koje se prodaju jer imamo želje koje želimo realizirati onako kako nama odgovara. Također, ja se ne mogu zamisliti na stanu do kraja života - za neko vrijeme odnosno nekoliko godina mi je to sasvim ok, ali s obzirom na što smo navikli, kuća i mir su ono što želimo. Želimo dovoljno veliko dvorište kojim će djeca moći svakodnevno trčkarati i ne želim da se svi tiskamo u dvije male sobice i da se trčkaranje djece svede na poneki posjet parkiću. Kakve su vaše želje? Gdje želite živjeti? Ili ste možda već izgradili vlastitu kućicu pa znate kako sve to ide i kako se kreću cijene?
Znam, puno sam vam pitanja postavila. Ali kad me zanima na koji način ste zaprošene ili na koji način želite biti zaprošene? Kakvi se običaji vežu uz prosidbe u vašem kraju? Na koji ste način priopćile svojima da ste zaručene i kako su to oni prihvatili? Kako ste ih obavijestile o selidbi? Što birate za svoj zajednički život - kuću ili stan? Ma, u članku su postavljena sva pitanja, da se ne ponavljam još jednom. Baš me zanima što ćete mi ispričati o ovoj jako uzbudljivoj temi <3.
0 komentari:
Objavi komentar