Jako je malo potrebno za sreću. Unatoč svemu dobrom i lošem što smo proživjeli. Bolne uspomene potiskujemo i vrijeme nam pomaže da ih zaboravimo (koliko je to moguće). Uvijek kad se pokušavam prisjetiti prošlosti, najprije se sjetim svega dobroga a lošeg gotovo da se ni ne sjećam. Tako sam i danas malo pregledavala neke uspomene i pronašla jedan svoj tekst koji sam pisala jako davno, u trenucima neizmjerne boli pa sam ga odlučila podijeliti s vama, uz poruku da se sve može preboljeti i da se uvijek može krenuti dalje, bez obzira na to što vam se možda čini da nema izlaza na kraju tunela. Pa krenimo s pričom..
"Prije nekoliko godina dogodilo mi se nešto o čemu sam dosad samo slušala. Vjerujem da ima dosta onih koji su proživjeli slično. To me užasno povrijedilo. Tada sam shvatila tko su moji pravi prijatelji. Bol koju sam tada osjetila, još uvijek nosim u sebi. Znam da ona nikad neće nestati. Tu sam strašnu noć provela plačući i strahujući. Sjećam se kako su me tješili i kako sam drhtala. Nisam mislila da se to može meni dogoditi. Tek sam u zoru nakratko zaspala. Crne mi misli nisu izlazile iz glave. Razgovori s policijom i nadležnim osobama su mi bili vrlo neugodni. Sramežljiva sam i nije mi bilo lako govoriti o tome. Ne znam kako sam izdržala. Bio mi je to velik teret. Bila sam dvanaestogodišnjakinja i tek sam krenula u svijet. Kad danas razmišljam o tome, shvaćam koliko sam bila hrabra i kako sam se hrabro suočila s problemima. Nisam bila svjesna što radim. Bila sam potpuno slomljena. Unatoč tome, uspjela sam se izboriti za sebe. Da se danas moram ponovno suočiti s istim ljudima, ne bih to mogla. Nekoliko je osoba u meni probudilo ogroman bijes i mržnju. Još uvijek pamtim crte njihovih ciničnih lica. Pamtim njihove poglede i sve riječi koje su mi uputili. Dugo mi je trebalo da to prebolim. Sada mi srce tuče jer opet budim u sebi sve što sam htjela zaboraviti. Nekad sam bila sretna, pomalo plašljiva i sramežljiva. Imala sam puno želja i ideja, a sve se u trenutku srušilo. Sada sam potpuno drugačija. Nekoliko dana promijenilo mi je život. Odlučna sam, hrabra i spremna osvojiti svijet. Netko mi je jednom rekao: "Svako zlo, za neko dobro." Ima istine u tome. Puno sam pretrpjela i zato sam danas snažnija osoba. Teško me uvrijediti, teško me rasplakati. Odlučila sam biti čvrsta i biti iznad onih koji mi žele zlo. Suočavam se sa svima i uvijek kažem što mislim. Pitam se kakav bi mi bio život da nisam sve to prošla. Mrzim ljude koji vole naređivati, koji se vole iživljavati. Uvijek se borim da pravda pobijedi. Nesreća koja mi se dogodila, pomogla mi je više nego sam mislila. Puno sam zrelija, jača i zadovoljnija sobom. Kad malo bolje razmislim, puno je ljudi kojima sam zahvalna i koji su mi pomogli u tim trenucima. Bili su mi oslonac, podržavali me te mi pomogli skupiti snagu. Ne prođe gotovo ni dan da se toga ne sjetim. Samo što sada više toliko ne patim, već mi to daje moć. Još uvijek imam mana, ali prije svega ističem svoje vrline. Znam da je moglo biti i gore, pa sam zahvalna Bogu što me čuvao. Svaki dan molim se da Bog pomogne meni i mojoj obitelji. Moj je život do sada bio vrlo težak. Zato se pitam što se još čeka. Ali u jedno sam sigurna. Što god da mi se dogodi, neće me slomiti. Jaka sam i ne predajem se lako. Sada sam druga osoba i ništa me više neće povrijediti. Odlično se osjećam i znam da mi nitko ne može ništa. Sretna sam što živim i što imam ljude koji me vole. Što još mogu tražiti? Želja mi je samo da budem zdrava i okružena dragim osobama. Mislim da stvarno ne tražim puno."
Jeste li i same proživjele kakvu tragediju u životu? Kako ste se uspjele izboriti s njom i shvatiti da i dalje možete biti sretne? Što vam je dovoljno za sreću? Osjećate li da vam je tragedija dala snagu i učinila vas boljim osobama?
Izvor: slika1
0 komentari:
Objavi komentar