Jučerašnjim člankom o provođenju vremena u prirodi dala sam vam naslutiti o čemu ćete moći danas čitati. Kao što već znate, provela sam divan dan u prirodi i to planinareći na Ivančicu. Unatoč vrućinama, bio je to uistinu prekrasan dan. Pošteno sam se oznojila, dodatno oštetila već ozlijeđeno koljeno ali i odlično se razgibala u dobrom društvu. Brzo nakon što smo krenuli sa šetnjom i penjanjem shvatila sam da mi je kondicija uistinu nikakva. No to me nije iznenadilo s obzirom da sam mjesecima već doma, tražim posao i iako svaki dan sate i sate provedem u kuhinji, čistim, peglam, usisavam i sve ostalo - takva vrsta razgibavanja jednostavno nije dovoljna za sticanje kakve takve kondicije, barem ne meni. Bez obzira na lošu kondiciju super sam se provela, uspješno se popela na planinu i već planiram slijedeći odlazak na planinarenje. Rekla sam sama sebi da ću se za idući put malo pripremati i vježbati, samo zbog toga da vidim da li će onda penjanje biti još lakše. Nije Ivančica previsoka i nije se teško dovući do vrha. Ja sam do sad tri puta planinarila na Ivančicu u razmaku od nekoliko godina i prvi put sam do vrha došla za nekih sat i pol, drugi put za neka 2 sata jer se radilo o većoj grupi koja ide dosta sporo a ovaj put mi je trebalo nešto malo više od 2 sata. Ali i da se penjem pet sati ne bi odustala jer to volim i uživam u šetnji, naslikavanju, tu i tamo se malo odmorimo, tražimo najbolje puteve za uspinjanje, šalimo se i vrijeme brzo prođe. Još jednom sam se uvjerila da, kad nešto volimo i želimo, ništa nas ne može spriječiti u ostvarenju našeg cilja. A da me netko poslao na trčanje na neka 2 sata, ništa me ne bi uspjelo natjerati da to odradim do kraja jer jednostavno to ne volim.
Što se tiče Ivančice, ljubav prema planinarenju kod mene se rodila još prije mnogo godina kad sam prvi put uopće iskusila planinarenje. Planina nije mjesto na kojem ćete vidjeti ljepote poput onih na Plitvičkim jezerima već se radi o sasvim drugačijoj prirodi. Odlučite li se za planinarenje, šetat ćete šumskim puteljcima, biti prašnjavi i prljavi - posebno ako se koji put spotaknete o drvo ili kamen, što je vrlo lako moguće, posebno kad se spuštate s planine. Također, čula sam od mnogih koji odu na planinarenje da su razočarani ponudom na vrhu planine i da svi očekuju gore restorane, kafiće, ma brda i doline. Ljudi imaju nerealna očekivanja i ne shvaćaju u čemu je bit planinarenja. Zato planinarenje nije za svakoga. Inače jako mnogo ljudi planinari, što zbog zdravlja, što zbog rekreacije, druženja ili nečeg trećeg i na svakom koraku u šumi susrećete druge planinare i svi se redom ljubazno pozdravljaju. Vjerojatno kroz tjedan nije takva gužva ali sigurno oni koji žive u blizini planinare i kroz tjedan. Da živim bliže sigurno bi svaki tjedan otišla barem jednom do vrha. Pustila bi mozak na pašu i uživala u zvukovima koji odzvanjaju šumom.
Da ne bi sve ostalo samo na riječima i mom filozofiranju, bolje da vam pokažem što točno možete očekivati odlučite li otići na Ivančicu. Inače, na vrh možete i s automobilom ali ja ne vidim smisao u tome - ako ti se ne planinari zašto bi uopće išao na vrh planine? Jedini razlog zbog kojeg se isplati otići gore s automobilom jest roštiljada. Jučer kad smo bili nismo vidjeli nikoga da roštilja ali prethodnih godina jesmo, tako da i to može biti povod za odlazak na Ivančicu.
Mi smo krenuli rano ujutro da izbjegnemo penjanje po najgorim vrućinama i dobro smo napravili. Odlučili smo se za penjanje po putu Mrzljak za koji kažu da je najpogodniji i najmanje strm. Meni je sasvim dovoljno strmo i cijelo vrijeme smo se penjali po dosta strmim stazicama, osim pred sam kraj. Tko zna kakvi su onda tek ostali putevi. Mislim da je svima koji nemaju kondiciju bolje ići po Mrzljaku pa onda s vremenom krenuti i na strmije puteve. Do Ivančice se dolazi kroz Ivanec i preko Prigorca, mjesta koje je dio Ivanca, bar sam tako nešto čitala. Tu je mnoštvo vrlo uskih ulica kojima se dolazi do parkirališta. Na jednom malom raskrižju, možete birati da li ćete skrenuti lijevo ili desno, ovisno kojim putem želite planinariti. Ako skrenete lijevo brzo dolazite do parkirališta na kojem ostavljate auto i mislim da su tu dva moguća puta za planinarenje. No mi nismo išli na tu stranu jer smo isplanirali sve za Mrzljak pa smo skrenuli desno na tom raskrižju. Ako se malo pogubite, slobodno pitate mještane koji će vas vrlo rado uputiti ili upalite GPS i nije nikakav problem, sve ćete pronaći. Ako idete po Mrzljaku, postoji jedan mali problem, bar je za mene to problem. Naime, kad se na raskrižju koje sam spominjala skrene desno vrlo brzo dolazite na šljunčani puteljak i vozite se prema šumi. Ali ni to još nije problem. Problem nastaje kad već dođete nadomak parkirališta koje je skriveno u dnu šume. Ceste su jako uske ali uz ceste nema nikakvih provalija pa se automobili već nekako razilaze ali kad se ide prema tom parkiralištu, šljunčani put je dosta uzak i kraj njega je još velika provalija. Hvala Bogu da nije bilo automobila sa suprotne strane rano ujutro kad smo dolazili jer ja ne znam kako bi se mimoišli. I ovako me je uvijek strah da ne odletimo u provaliju a onda bi me bilo još više. Kad se napokon spustite do parkirališta, iskrcate se, ruksake stavite na leđa (tj. dečko ga stavi na leđa :)) ) i spremni ste za pokret. Na slici u nastavku je jedan od putokaza koji pokazuje kojim se putem ide na Mrzljak a kojim putem možete s automobilima do vrha. Također piše da se preko Mrzljaka možete popeti do vrha za nekih 120 minuta, tek toliko da se znate orijentirati. Odlučite li se odvesti autom do vrha onda ćete voziti samo 9 kilometara i brzo ste gore. Prva dionica planinarenja meni je, a i svima ostalima, najdosadnija. Radi se o kamenju koje je razrovano i baš je bezveze hodati po takvom putu. Ja sam samo čekala kad ćemo napokon doći do šume jer onda postaje najljepše.
Na slikama u nastavku možete vidjeti puteljke koji vas vode prema vrhu. Fotke nisu bog zna što, nisam imala pri ruci ni svoj fotić (mada ni s njim fotke ne bi bile ništa bolje) ali nadam se da ćete uspjeti vidjeti bar nešto. Drveće i puteljci nisu bili baš nešto fotogenični, za razliku od pogleda s vrha, tako da ih ni nisam previše fotografirala. Slike koje vidite u nastavku fotografirane su u nešto kasnijoj fazi penjanja, kad smo ono najstrmije već prošli. Nisam mogla slikati na strminama jer mislim da bi se prije otkotrljala na početak nego uslikala nešto i održavala ravnotežu.
Na tri - četiri mjesta možete se i odmoriti na drvenim klupicama. Ako nemate kondicije, poput mene, sigurno ćete uzeti kratki odmor i više puta, onako usred strmine kojoj nikako da dođe kraj i slično. Tek kad sam pripremala sličice za članak shvatila sam da je na ovom odmaralištu potrgana klupica. Ne znam tko bi to napravio i zašto ali meni je uvijek žao kad se nešto tako uništava. Vjerovali ili ne, na ovom odmaralištu čak nismo stali jer smo bili već dosta blizu kraja pa smo htjeli što brže doći do vrha. Ako dobro vidim na slici, mislim da je to već bilo na visini od 873 ili 879 metara. Baš je dobar osjećaj kad znaš da si u tako kratko vrijeme došao toliko visoko. A kad se tek voziš prema Ivancu i približavaš se Ivančici, ona izgleda ogromno i ti se osjećaš nevidljivo naspram njezine veličine. No kad se nađeš usred nje shvatiš da nije toliko ogromna i da ćeš ju savladati već za koji sat. Također, drveće je označeno crvenim planinarskim krugovima odnosno oznakama koje nas vode prema vrhu i koje nam pokazuju da li smo na dobrom putu. Ako dulje vrijeme ne primijetite ni jedno označeno stablo znat ćete da ste zalutali i da se morate vratiti.
Kad se uspješno popnete do vrha, tj. skoro do samog vrha, Mrzljak se spaja sa šljunčanim putem kojim se automobili voze do vrha. Onda još par minuta pješačite tim šljunčanim putem, divite se pogledu s lijeve strane i dolazite do samog cilja. Pogled s vrha je zapanjujući i da vam misliti. Prije sat i pol ili dva do dva i pol sata bili ste u samom dnu planine a sad ste na njezinom vrhu. Izgleda nemoguće tako se brzo popeti tako visoko a zapravo je moguće. Mene uvijek impresionira kad vidim koliko sam se visoko popela a samo malo prije iz auta sam se divila visini planine.
Kad dođete do vrha dočeka vas drveni natpis s nazivom planine i njezinom visinom te dobrodošlicom. Dakle, netko vam želi poručiti da ste uspješno ostavili iza sebe 1060 metara i da ste uspjeli iako ste možda mislili da nećete. Uistinu, znam ljude koji dođu do parkirališta, lagano krenu u penjanje i ni na pola puta se vrate jer ne mogu izdržati. Tako da, ako se popnete do vrha, bez obzira na to što planina nije ne znam kako visoka u usporedbi s nekim drugim planinama, vjerujete mi da ste postigli uspjeh jer ima i onih koji to ne mogu. I meni je recimo zanimljivo to da na tom natpisu piše Ivanščica. Mi smi govorimo Ivančica i probala sam malo surfati na webu i svugdje piše drugačije, negdje Ivančica, negdje Ivanščica pa čak i Ivanjščica. Tako da ja ne znam koji je točni naziv planine, valjda ovaj koji piše na tom drvenom natpisu
Na vrhu Ivančice je i jedna velika informativna tabla kakve možete vidjeti i na drugim izletničkim mjestima. Pogledom na nju možete saznati sve o biljnom i životinjskom svijetu na Ivančici, o ugroženosti i zaštiti biljnih vrsta na Ivančici, livadama, šumama i slično. Ako odete gore, obavezno malo pogledajte.
S lijeve strane na samom vrhu nalazi se i jedna krasna kućica do koje se dolazi preko nekoliko malo viših stepenica. U kućici možete sjesti i provesti vrijeme diveći se pogledu. Na slici nakon ove prve možete vidjeti pogled na okolna mjesta koji se pruža iz kućice. Vrijeme je bilo lijepo pa je i pogled bio jasan. Kad je vrijeme lošije ne vidi se toliko dobro i toliko daleko. Znam da se ovaj pogled ne može mjeriti primjerice s jezerima na Plitvičkim jezerima ali mislim da je također poseban i krasan na svoj način i da je lijepo baciti pogled s visine.
Ako možda želite, na Ivančici možete i prespavati. I sama sam to već jednom isprobala, no nažalost nisam ja ništa organizirala pa ne znam kakve su cijene noćenja i slično. Znam samo da u tom planinarskom domu postoje kreveti (mislim da su bili na kat i spojeni), wc, sjećam se nekakvog velikog stola itd. Nije to smještaj s ne znam koliko zvijezdica ali mislim da se nešto takvo ni ne očekuje na takvoj lokaciji. No ima jedna stvar koje se jako dobro sjećam iz vremena kad sam noćila na Ivančici - padala je tuča i po tome pamtim taj dan. Tuča, munje i kiša na vrhu planine - iako se bojim grmljavine doživljaj je bio uistinu neprocjenjiv. Osim planinarskog doma, ima i dosta klupica i stolova za odmor, može se popiti piće i opustiti se prije povratka. Neki su čak i malo odspavali na klupicama.
S desne strane se također pruža predivan pogled na okolicu. Ja sam skupa s pogledom uslikala i neke planinare, nadam se da to nije problem, učinilo mi se da bi mogla ispasti zanimljiva fotka. Kad sam prvi put bila na Ivančici, to je bilo mjesto s kojeg su se spuštali zmajevi i padobranci, no ovaj ih put nažalost nije bilo. Također, vidjela sam da se neki planinari spuštaju s Ivančice s tog mjesta pa mi nije bilo jasno kamo točno dođu kad se spuste do kraja.
Na toj je strani i vidikovac odnosno piramida visoka 9,70 metara s koje se pruža također prekrasan pogled. Kako stoji na plakatu postavljenom pri dnu piramide, izgrađena je 1929. godine a obnovljena 1953. godine. Također piše da je prije tog vidikovca postojao i drveni vidikovac koji je izgrađen još daleke 1893. godine. Ja inače osobno ne volim povijest ali ove su mi se informacije učinile zanimljive pa sam ih htjela podijeliti s vama. Impresivno je znati kad se počelo s uređivanjem Ivančice za potrebe turista, za potrebe planinarenja. Mene također zanima i kako su se raščišćavali svi ti puteljci kojima hodamo prema vrhu, tko je i kad stavljao sve te crvene planinarske krugove koji nas vode prema vrhu na stabla i slično.
Na tom natpisu također stoji i da se piramida koristi na vlastitu odgovornost - piše podebljanim slovima - no mi smo to vidjeli već kad je bilo prekasno. Svake godine kad dođem na Ivančicu, uvijek se popnem i na taj vidikovac, ono, kad sam već tamo da prođem sve što se može. I svake me godine malo strah visine no ove godine je strah bio najjači - mislim da se s godinama nekih stvari sve više bojim i da se sve teže prilagođavam. Evo sad odmah i jedne pričice o rolanju. Kad sam se rolala kao klinka jurila sam na rolama, kako se to kaže, 100 na sat. Radila sam skokove, skakali smo s viših dionica na niže, izvodili svakakve vratolomije. Onda se neko dulje vrijeme nisam rolala pa sam opet odlučila nabaviti nove role. Nadobudno ih stavim na noge, dobro zakopčam i mislim da je sve kao i prije - da ću opet moći izvesti sve vratolomije kao i prije. No, nije bilo tako, nešto se u meni promijenilo i strah od nečega je bio veći. Zapravo, mislim da se više ne osjećam toliko sigurno na rolama kao prije iako i dalje uživam u rolanju. Više mi ne pada na pamet da se spustim niz veliku nizbrdicu jer nisam sigurna da li ću uspješno zakočiti. Znam da mogu ali u meni postoji neka neosnovana sumnja. Isti je slučaj bio i s penjanjem na tu piramidu. Strah, iako neosnovan, bio je veći. Kako sam koračala stepenicama vidjela sam da sam sve više i nije mi se svidjelo to što sam vidjela. Nekako sam se dovukla do vrha piramide i pogled je bio mrak pa je i strah polako nestajao. Tako da, iako je bilo strašno, brzo sam ga savladala. Zato mi nije bilo jasno otkud se uopće javio taj strah na početku kad je kasnije gotovo nestao. Da, malo se vratio kad su se i drugi planinari počeli penjati k nama na vrh piramide. Onda se osjećalo toliko trenje da pomisliš da bi se sve moglo srušiti. A slijedeći je problem bio kako se spustiti (oni koji su bili na Ivančici znaju kakve su to stepenice, ne znam kako objasniti). No i to smo savladali, nije bilo toliko strašno koliko je izgledalo. I kad smo se spustili s vidikovca, vidimo natpis da smo se penjali na vlastitu odgovornost. Eto, bilo je ipak malo prekasno :).
Nakon toga smo još neko vrijeme uživali i odmarali na vrhu, divili se pogledu, pričali, ponešto prigricnuli - iako začudo nismo bili gladni, ponešto popili i došlo je vrijeme za povratak. Kad se spuštate s planine, skoro cijelo vrijeme idete nizbrdo i da želite, cijelim bi putem mogli trčati i bili bi na cilju za manje od pola sata. Ali ja, iz iskustva, ne preporučam trčanje ni u kom slučaju. I kad sam se na nekim strminama spuštala polako, pazeći gdje i kako stajem, nisam uspijevala održavati ravnotežu i često bi malo nedostajalo da završim na guzici ili da se otkotrljam do slijedeće ravnice (kojih nema puno). Zato oprezno sa spuštanjem jer vrlo lako možete uganuti zglob ili se cijeli polomiti.
Da zaključim na kraju, ako volite provoditi vrijeme u prirodi i još više ako uživate u dugim šetnjama ili planinarenju, ovo je pravi izlet za vas. Meni je bilo jako lijepo i planiram otići na planinarenje još mnogo puta. Dan je prošao prekrasno i iako je naporno hodati stalno preko strmina, uopće se ne osjećam nešto previše umorno. Jučer sam još bila pomalo umorna ali danas više nema nikakvih problema. Jedino me muči koljeno koje sam već spominjala. Čudim se i sama sebi kako mi se ni ovaj put nisu upalili mišići. Mislila sam da, s obzirom na to kakva mi je kondicija, neću moći ustati s kreveta ali eto, i samu sebe sam iznenadila. Dan je bio savršen, i naporan i pun smijeha. Navečer smo još papali pizzu i tako nadoknadili kalorije koje smo izgubili na Ivančici.
Volite li planinarenje? Ili birate neke drugačije izlete u prirodi? Koliko vremena provodite u prirodi, danas kad smo stalno za laptopima i slično? Jeste možda već bili na Ivančici ili na nekoj drugoj planini? Ili možda planinarenje nije za vas pa bi se već na pola puta okrenuli natrag i odustali? Volite li šetnje šumskim puteljcima, traženje puteva i slične avanturice? Kako vraćate kondiciju kad ostanete bez nje?
0 komentari:
Objavi komentar