Znate li grozan onaj osjećaj kad bi za nekoga učinili baš sve ali nažalost to ne možete, jer su okolnosti takve? Znate onaj osjećaj kad nekoga volite toliko da bi njegovu bol prenijeli na sebe, samo da njega ne boli? Znate onaj osjećaj kad neprestano razmišljate o nečemu i zbog toga se ne možete koncentrirati ni na što drugo onako kako bi trebali? Znate onaj osjećaj kad se osjećate jadno i očajno jer ne znate što se događa i da li je sve u redu? Ili onaj osjećaj kad znate da ste nekome potrebni a ne znate što učiniti da mu pomognete? Ili osjećaj kad mislite da ne činite dovoljno za nekoga koga volite iako ste svjesni da ta osoba zna da brinete, mislite na nju i da bi se odmah mijenjali s njom?
Bespomoćnost. Da, to je taj osjećaj. Ajme što mrzim kad se osjećam bespomoćno. A tako se osjećam još od jučer. Ajde, jučer je još bilo dobro. Ali današnja situacija me dotukla. Nema mi goreg od toga kad ne znam što učiniti. Znate i sami kako je, sigurno ste bili milijun puta u sličnoj situaciji. Ponekad smo jednostavno ograničeni i možemo samo čekati jer kako se kaže "vrijeme liječi sve rane". Ja kao nestrpljiva i znatiželjna osoba ne mogu čekati. Čekanje i neznanje me izluđuju i zato se moram malo vama požaliti da mi bude lakše jer cijeli dan samo razmišljam o tome. A to nikako nije dobro jer sam odmah lošija i na poslu i u svemu što radim.
Voljena osoba mi je u bolnici. Nije bilo ništa strašno, trebala je to biti "bezazlena" operacija. Naravno, bilo bi boli i poznavajući sebe, znala sam da ću biti nemirna, zabrinuta i da mi ne može biti svejedno. Ne bi mi bilo svejedno niti da ide u bolnicu na izlet a kamoli kad je u pitanju operacija, ma kakva ona bila. Znala sam da neću moći spavati i da će razmišljanje o tome utjecati na sve što radim kroz dan. Malo teško razdvajam privatno i poslovno kad je tako nešto u pitanju. Da bih mogla na poslu dobro funkcionirati ja moram u svakom trenutku znati da je moj dragi dobro a ako prođe ne znam koliko sati bez da saznam da se situacija popravlja na bolje - počinjem "polako" očajavati.
Kad vidim kako se ponašam u takvim situacijama pitam se kako ću jednog dana kad budem mama. Kad budem imala dječicu još ću se više brinuti i ne znam kako ću sve to izdržati ako nešto po tom pitanju ne promijenim. Mada, već sam pokušavala i takva sam kakva sam, neke stvari se ne mogu samo tako promijeniti. To sam ja i zapravo, ja ne bi bila ja da ne brinem toliko koliko brinem. Mislim i da je bolje brinuti nego da ti je svejedno, pa makar to bile takve nemoguće brige. Kad nekoga volim sve bih dala za tu osobu i ubija me gledati ju kako pati i kako ju boli. Najgore od svega mi je što sam mislila da će sve proći samo tako. A kad je došlo vrijeme za operaciju i kad je operacija počela sve se zakompliciralo. Čak je i liječnicima bilo čudno ono što su vidjeli i iznenadili su se lošim stanjem prije operacije. Mislim da je to dovoljno da se zabrinem. I sad već znam da neću moći spavati, smišljat ću što da sutra napravim. Posjeta u bolnici gotovo da i nema i već si mislim da ću riskirati i otići u bolnicu u vrijeme kad nisu posjeti pa ćemo vidjeti. Ako me otjeraju nek me otjeraju, ali neću imati mira ako ne odem. S posla nažalost ne mogu otići i mislim da mi je jedina šansa zaobilaženje pravila.
Kako se vi nosite s takvim situacijama? Jeste već prolazili kroz nešto slično? Zaobilazite li pravila koja postoje u bolnicama? Jeste li i vi poput mene pa uvijek previše o svemu brinete? Ispašta li i vaš posao zbog brige za voljenu osobu? Podijelite svoja iskustva sa mnom.
Izvor: Slika1
0 komentari:
Objavi komentar