Sve o kulinarstvu na jednom mjestu - udružimo se!

Skupimo sve o kulinarstvu na jednom mjestu, svi zajedno, reklamirajte sebe i druge, napravimo najveći ikad popis kulinarskih časopisa, kuharica, knjiga, portala, blogova, web shopova za nabavu kulinarskih potrepština, kalupa, materijala, kulinarskih emisija itd...

Ima li išta ljepše od ljubavi?

Ima li išta ljepše od ljubavi? Ozbiljno vas pitam. Znam da ljubavi mogu biti i tužne i sretne, komplicirane i jednostavne, takve da od njih zaboli glava i takve da od njih zatreperi srce. No bez obzira na to kakva ona bila, ona nas oblikuje, čini nas osobama kakve jesmo i najljepši je osjećaj koji može zaokupirati naše srce...

Hrvatski dragulj: Plitvička jezera

"Prema legendi Plitvička su jezera nastala nakon velike suše. Ljudi, životinje i bilje, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se molio i molio. Tada se u dolini pojavi Crna Kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom; ona se smilovala narodu i uz jak vjetar i grmljavinu na zemlju je konačno pala kiša. Kiša je padala tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da oformi jezera."

Vjenčane torte

Na svakom je vjenčanju, uz mladence, u centru pozornosti i famozna torta koja se dekorira satima ili danima, čiji se izgled dovodi do savršenstva i čiji je zadatak ne samo lijepo izgledati već i zadovoljiti zahtjevna nepca mladenaca i svih njihovih svatova. Bez obzira na to kakvog je oblika...

Moja kolekcija ruževa za usne

Moja kolekcija ruževa za usne je mala ali mi je unatoč tome posebno draga. Nemam u svojoj kolekciji ni jedan skuplji ruž već prevladavaju Essence i Catrice ruževi. Prije par godina kad još nije bilo toliko beauty blogova nisam ni znala za svoju ljubav prema ruževima...

2012-07-30

Oprostiti i zaboraviti

Oprostiti i zaboraviti je naslov članka koji me inspirirao za ovaj članak i kojeg sam pročitala danas na portalu 24 sata pa sam odlučila izraziti i svoje mišljenje o toj temi. Kad sam pročitala da su oprost i zaborav recept za očuvanje zdravlja našeg srca prvo sam pomislila da to nije točno. Opraštanje može ali zaboravljanje, gotovo nemoguće. Znam to jako dobro iz iskustva. 

Kad vam netko naudi, i pritom ne mislim na puke tračeve, sitne spletke iz zavisti i slično, nemoguće je potpuno zaboraviti. Trenutak kad zbog nekoga prođete kroz pakao koji može trajati godinama i koji je na vas ostavio nepovratne posljedice ureže vam se duboko u pamćenje. Možete oprostiti ljudima koji su vam naštetili, možete oprostiti ljudima zbog kojih ste se uopće pronašli u toj neugodnoj i bolnoj situaciji, no nećete zaboraviti tko vam je naudio i kroz što ste prošli zbog tih ljudi. Ako ima nekoga tko je uspio zaboraviti nešto takvo ja mu se divim i voljela bih saznati kako je to učinio jer ja nisam uspjela unatoč godinama i godinama koje su prošle.


Kažu da vrijeme liječi sve rane i da nam samo vrijeme može pomoći da prebolimo. Ima istine u tome jer s vremenom postane lakše, naučiš se živjeti s time i zapravo, bol postane dio tebe s kojim se znaš nositi. Bol te oblikuje, čini te čovjekom kakav jesi. S vremenom naučiš sve moguće trikove sakrivanja svoje boli i ožiljaka koji su urezani negdje duboko u srcu. Ti ožiljci se s vremenom smanjuju ali nikad neće potpuno nestati. I sama sam prikrivala svoju bol jednom od najučinkovitijih tehnika - osmjehom. Osmijeh je postao moja svakodnevnica, bio je na mom licu uvijek i u svakoj situaciji. Svi bi mislili kako sam vesela osoba, pitali se kako je moguće da je netko toliko pozitivan i optimističan. A zapravo ljudi nikad ne znaju što se skriva iza nasmješenog lica.

I danas sam osoba koja se puno smije, no ne više samo zato da bih sakrila bol već i zato što sam neizmjerno sretna što imam ljude koji me vole i za koje bih i sama učinila sve što je u mojoj moći. Jedino mi je sad malo žao zbog tolikog smijanja prethodnih godina jer me već sad "krasi" preeeviše borica oko očiju i usana. 

No, ono što sam željela reći jest to da sam sve preboljela. Ima i danas trenutaka kad se pitam što sam mogla promijeniti da ne prođem kroz to ali mislim da je to normalno. Zašto? Jer jednostavno ne možemo sve zaboraviti. Zaboravljamo beznačajne stvari ali ne i nešto što nam toliko znači - što nas toliko psihički uništi. Također mislim i da nisam ništa kriva i da je to jednostavno bila moja sudbina, put koji mi je netko s razlogom namijenio. Zaboravila sam dosta detalja i sretna sam što se više ne sjećam svakog i najmanjeg detalja jer inače ne znam kako bih živjela s tim mislima. A opet, unatoč tome što sam neke detalje zaboravila, nekih se i dalje sjećam kao da se dogodilo jučer

Zaboravila nisam ali oprostila jesam, bar mislim da jesam. Žalim te ljude i pitam se kakvi su im životi i koliko jadan moraš biti da napraviš nešto takvo i da padneš tako nisko. Kad danas takvo što vidim na televiziji ili čak i u filmovima, priznajem, pobijesnim. Ne mogu si pomoći. Ubija me u pojam i kad samo pomislim na to koliko ljudi prolazi kroz takvo što u životu i jednostavno ne mogu sami sebi pomoći. Često se pitam i zašto se takvo što prikazuje u filmovima, kako netko može izmišljati i snimati scene koje na neki način vrijeđaju sve koji su prošli kroz isto ili još gore.

Bilo bi divno da se sve može zaboraviti ali to je naprosto nemoguće. I vrlo lako može nešto takvo reći netko tko nije iskusio takvo što. Da i sama nisam doživjela takvo što, bila bih rađe suzdržana jer ne bih znala kako se osjećaju oni koji su kroz isto prošli. A sad kad znam, moram reći da se ne može zaboraviti u potpunosti. Nešto uvijek ostane u sjećanju i kad tad se svega prisjetiš samo što više ne boli kao nekad. I sad kad ovo pišem, nisam bijesna. Možda mi srce tuče malo brže ali to je sve. Samo sam htjela dati svoj osvrt na tu temu.

Što vi mislite, je li moguće sve oprostiti i u potpunosti zaboraviti? Ili vas tragedije doživotno obilježavaju i dalje se ponekad sjetite što je bilo?


Izvori: Slika1

2012-07-29

Filmske vijesti: komedija vs. akcija

Vrijeme je za novi filmski izvještaj. Budući da je u zadnje vrijeme bilo dosta filmova za pogledati, članci o istima su se zaredali na blogu. Već sam najavila članak o novom Spidermanu i Tedu i vrijeme je da napokon iznesem svoje dojmove o filmovima. U međuvremenu sam već pogledala i novi Batman pa očekujte i taj članak uskoro. Za sad mogu samo reći da mi je žao što se više neće snimati novi nastavci Batmana. I prije nego krenem, želim još samo reći da me ponekad šokira cijena ulaznica u Cinestaru. Ulaznice za Spiderman bile su blizu 50 kn ako se ne varam, čini mi se da je to jako puno. No, tješim se da ne trošimo ne znam koliko na gluposti, pa onda možemo otići pogledati filmove koje želimo.

Čudesni Spider-man 3D

Prvi film koji smo odlučili pogledati je Spiderman. Dvoumili smo se - pogledati ovaj film ili ne? Nismo bili sad nešto posebno očarani prethodnim Spiderman filmovima pa nismo znali što očekivati. No, na sreću, otišli smo u kino i nismo požalili. Čudesni Spider-man 3D (eng. The Amazing Spider-Man 3D) je na kraju ispunio moja očekivanja i za razliku od prijašnjih nastavaka više mi se svidio. Film je bio u 3D-u ali taj 3D meni ne igra važnu ulogu. Sjećam se kad sam prvi put gledala 3D film. Tada mi je sve to bilo zanimljivo no kako sam pogledala nekoliko 3D filmova nakon toga, moram reći da mi je sasvim svejedno da li je film 2D ili 3D. Mislim da u 3D-u ima više smisla snimati filmove katastrofe a ne kakav god film, ne znam, meni 3D ne ostavlja nikakav poseban dojam i ne dolazi mi previše do izražaja kad gledam 3D film.


Peter Parker je glavni lik u filmu te pratimo njegov život od djetinjstva do vremena kad se pretvara u čovjeka - pauka. Ne želim otkrivati što je bilo s njegovim roditeljima, no malo me je razočaralo što na kraju nisu dovoljno dobro objasnili zašto su oni napravili to što su napravili. Kad je Peter napokon postao čovjek - pauk, počinje biti sve zanimljivije. Peter od sramežljivog i povučenog dečka postaje hrabar i snažan dečko koji se ničega ne boji i koji ovo što ga je snašlo smatra svojom sudbinom odnosno nekakvim znakom da na taj način može pomoći ljudima u nevolji. Kao čovjek-pauk polako je otkrivao svoje mogućnosti, razvijao se i usavršavao svoje sposobnosti. Od tog trenutka nije više nikome dozvoljavao da ga maltretira.


Spider-mana su mnogi smatrali zločincem pa je stoga djelovao tajno a zapravo je činio dobro i pomagao u hvatanju zločinaca. No, s tim nije započeo tek tako već ga je na to potakla smrt njemu bliske osobe. Kasnije kad se borio protiv svog najgoreg protivnika, dobrota mu se isplatila jer su ljudi kojima je pomogao napravili sve da mu uzvrate na isti način. Bilo je lijepo gledati kako dobro pobjeđuje zlo kad se snage udruže. 


Iako je Peter postao hrabar, kad je ljubav u pitanju i dalje je bio isti onaj sramežljivi zbunjeni dečko koji ne zna što mu je činiti kad se nađe u blizini svoje voljene. Bilo je presimpatično gledati ga kako se smješka i crveni dok razgovora s Gwen i kako ne može pronaći prave riječi da ju pozove na spoj. Kad su se napokon spojili, s vremenom je trebao upoznati i njezine roditelje no tu nastaju novi problemi. Gwenin otac, policajac, Spider-mana smatra zločincem kao i svi drugi. No, vrijeme će pokazati da se Gwenin otac ipak prevario kad je Peter u pitanju te će zajedno krenuti u borbu protiv zla.


Pri samom kraju, uslijed smrti Gweninog oca, Peter mu obećaje da će se kloniti Gwen i da ju neće miješati u ovo čime se bavi. No postavlja se pitanje, hoće li ljubav pobijediti? I da li su uistinu najbolja ona obećanja koja se ne mogu održati? Saznat ćete ako pogledate ovaj, prema mom mišljenju odličan film.


Ted


Ted je komedija koja mi se isprva baš i nije gledala, ali na kraju je film bio solidan i nasmijali smo se i bilo je svega. Kad sam čula da se radi o muškarcu čiji je najbolji prijatelj plišani medvjedić koji je njegovom željom progovorio nisam baš bila oduševljena. No plišani medvjedić je bio zvijezda filma i u nekim je situacijama čak bio i sladak. Zbog tog svog najboljeg prijatelja John ne može odrasti te zbog toga gubi i ljubav svog života Lori (Mila Kunis). Osim Mile Kunis i Marka Walberga, u filmu jednu od sporednih uloga tumači Silver iz serije 90210. John i medvjedić Ted su inače kompići za grmljavinu pa u vrijeme nevremena Ted uskače paru u krevet. Nevjerojatno je kako ljudi i u tim godinama mogu biti djeca u duši.



Film pokazuje da je sve što žarko želimo moguće i da uz malo vjere možemo ostvariti sve što smo naumili. Možda nije moguće nešto poput ovoga što se dogodilo u filmu s medvjedićem ali poruka je jasna. Također, svi kad tad trebamo odrasti i suočiti se s problemima koje život nosi. Ne možemo samo sjediti doma i žaliti sami sebe nego se moramo pokrenuti i boriti se za ono što želimo. A to su napravili i medvjedić Ted i njegov veliki prijatelj John. Kad je došlo vrijeme za neku vrstu rastanka odnosno za selidbu, Ted je krenuo tražiti posao da bi mogao preživjeti bez Johna a John je odlučio poraditi na svojoj karijeri i postati ozbiljniji da ne izgubi ljubav svog života.


Nakon selidbe i zaposlenja, trenuci poput onog na slijedećoj slici trebali su postati prošlost no Ted i John su i dalje izmišljali sve i svašta da bi mogli uživati u zajedničkim druženjima.


Jasno je da njihova neozbiljnost nije mogla trajati u nedogled i da će se kad tad otkriti njihove vragolije. Kad John zbog svog ponašanja napokon i izgubi Lori, konačno će promisliti i krenuti u pravom smjeru. Kako će završiti njihova ljubavna priča i što će biti s medvjedićom saznat ćete pogledate li film. 

Jeste li pogledali koji od ovih filmova? Ako jeste, kakvi su vaši dojmovi? Ako niste, da li planirate ili vam se filmovi baš ne sviđaju? Volite li više komedije ili akcije? Vjerujete li i vi da je u životu sve moguće i da možemo biti i raditi sve što želimo?


Izvori: Slika1, Slika2, Slika3, Slika4, Slika5, Slika6, Slika7, Slika8, Slika9, Slika10
 

2012-07-26

Hrvatski dragulj: Plitvička jezera

U mom srcu (za sad) dvije destinacije zauzimaju posebno mjesto: otok Rab i Plitvička jezera. O Rabu sam već pisala i nema smisla da se ponavljam, ako vas zanima zašto taj prekrasan otok smatram otokom ljubavi pročitajte članak koji sam objavila nedavno, još na početku svoje "blogo-karijere".


Ponekad se pitam koliko je veliko moje srce. Volim toliko stvari, oduševljena sam tolikim divnim mjestima, ljudima... I jednostavno ne znam kako sva ta ljubav stane u moje srce. A toliko sam malo proputovala, toliko me još veselja i lijepih stvari čeka u životu. Malo sam opet skrenula s teme ali mi je drago što sam otvorila blog i što si mogu negdje dati oduška i pisati o svemu što mi dane čini ljepšima. No, da se vratim Plitvičkim jezerima. Vjerujem da ste ih svi već posjetili, ako ne u vlastitoj organizaciji onda sigurno u sklopu školskog izleta. Kad sam sa školom bila na Plitvicama još nisam imala ni digitalac, fotografirala sam s nekim lošim fotoaparatom koji je radio slike s crnim debelim okvirom. I danas mi je smiješno kad vidim kakve su to fotke bile. Zbog toga su moje uspomene iz tog vremena bile loše zabilježene, i očaranost ljepotom Plitvica nosila sam samo u srcu. Sve dok se jednog dana nisam dogovorila s ekipom i krenula na put stvoriti nove, još dragocjenije uspomene.

A vi koji još niste bili - nakon što pročitate članak i prođete kroz hrpu fotografija koje sam za vas pripremila, osjećat ćete se kao da ste bili na Plitvičkim jezerima.


Ne želim vas smarati s hrpom povijesnih i svakakvih informacija o Plitvičkim jezerima. Do njih svi možemo doći googlanjem ili preko web stranice nacionalnog parka. Navest ću samo ono osnovno o Plitvičkim jezerima (informacije sam pronašla na stranici Plitvičkih jezera i ovdje):
  • jedan od najposjećenijih (ili najposjećeniji) hrvatskih nacionalnih parkova
  • ukupno 16 stepenasto poredanih jezera divne tirkizno zelene boje privlači posjetitelje iz cijelog svijeta
  • jezera su podijeljena na Gornja i Donja jezera
  • Gornja jezera: Prošćansko jezero, Ciginovac, Okrugljak, Batinovac, Veliko jezero, Malo jezero, Vir, Galovac, Milino jezero, Gradinsko jezero, Veliki Burget i Kozjak
  • Donja jezera: Milanovac, Gavanovac, Kaluđerovac i Novakovića Brod
  • Kozjak je najveće i najdublje jezero a iza njega po veličini slijedi Prošćansko jezero
  • najveći slap Plitvičkih jezera je Veliki slap.
Prije nego ispričam svoje iskustvo, još ću citirati Wikipediju, da bih podijelila s vama legendu o nastanku Plitvičkih jezera:

"Prema legendi Plitvička su jezera nastala nakon velike suše. Ljudi, životinje i bilje, čeznuli su za kapljicom vode. Narod se molio i molio. Tada se u dolini pojavi Crna Kraljica sa svojom veličanstvenom pratnjom; ona se smilovala narodu i uz jak vjetar i grmljavinu na zemlju je konačno pala kiša. Kiša je padala tako dugo, dok razina vode nije narasla dovoljno, da oformi jezera."



Bila sam uzbuđena poput malog djeteta jer sam znala da se vraćam na mjesto koje sam godinama željela ponovno posjetiti. I ovaj smo put, kao i u školi, putovali autobusom no ovaj put smo sve sami organizirali. Izlet je bio jednodnevni. S autobusom smo dosta riskirali jer smo se svega naslušali kad smo planirali izlet: od toga da autobus ne staje do toga da autobus uopće ne prolazi tom rutom iako bi trebao. Bili smo sigurni da ćemo i mi imati taj peh i da ćemo morati krenuti pješke u istraživanje okolice da bi našli neko prenoćište. Hvala Bogu, iako je kasnio, autobus je ipak stao pa smo svi odahnuli jer nakon cjelodnevnog hodanja onako umorni nismo imali volje ni snage krenuti u potragu za prenoćištem, tko zna koliko bi to potrajalo.




Bez fotoaparata ne smijete ići na Plitvice! Posebno ne ako vas zanima fotografija, jer ćete šetajući htjeti zabilježiti milijun kadrova i detalja. Mene je impresionirao mir koji vlada unatoč hrpi posjetitelja, oduševljavali su me zvukovi, mirisi, biljni i životinjski svijet. Impresionirala me boja jezera koju sam svako malo pokušavala što realnije uhvatiti. Na kraju kad smo se trebali vratiti doma, došlo mi je da sjednem uz jezero i da se ne mičem odavde. Priroda u meni budi toliko lijepih osjećaja i ni za što na svijetu ne bi zamijenila dan proveden u prirodi.


Životinjice su nam vrlo rado pozirale. Ribice su bile posebno zanimljive jer bi često stajale na mjestu, postrojene prema stazi kojom smo šetali, što možete vidjeti i na slici. Možda se na slici ne vidi tako dobro ali cijelo me je vrijeme mučilo zašto je to tako.




 

 


Već sam spomenula da je Veliki slap najveći slap Plitvičkih jezera. Kod njega su ogromne gužve i skoro da se ne može napraviti čista fotka. Kad smo mi bili, u rujnu, slap mi se učinio dosta slab. Želja mi je jednom posjetiti Plitvice odmah nakon velikih kiša jer sam čitala da su tad slapovi prekrasni i da Prštavci doista pršte od ljepote. Također, posjetite li Plitvice nakon kiša, može se desiti da će jezera narasti i da će pojedine staze biti poplavljene. Vjerujem da bi to bio osjećaj kao da hodamo jezerom, mora da je predivno. Puno slušam i kako je prekrasno posjetiti Plitvice zimi kad je sve pod snijegom. Zimi se ni ne smije hodati svim stazama a mislim da bih se ja svako malo pitala i da li nisam ugazila u jezero. Također, kod tog Velikog slapa se znaju održavati i vjenčanja. Bilo mi je žao što nismo naišli na jedno.


Sva su jezera ali i špilje lijepo označena pa u svakom trenutku znamo uz koje jezero šećemo, koliko je ono duboko, veliko, gdje se nalazi i slično.


Plitvička jezera su idealna za sve skupine posjetitelja: za one koji su željni romantičnog boravka u prirodi kao i za one koji se žele samo odmoriti ili za one koji se žele rekreirati. Svatko može pronaći nešto za sebe. Možete dan provesti pješačeći, možete planinariti, možete fotografirati koliko vam srce želi. Na raspolaganju su vam i vožnje brodićima i vlakićima. U nastavku je jedna slika vlakića koji je projurio kraj nas u jednom trenutku. Fotka nije baš neko remek djelo ali sam ju ipak stavila tu da i vi koji niste bili na Plitvicama vidite s kakvim ćete se vlakićima voziti kad dođete. Mi smo se na jednoj dionici vozili i baš nam je dobro došao kratki odmor od hodanja.


Vožnja brodićima je predivna. Brodići voze dosta sporo tako da se može uživati i razgledavati. Ja sam poznata kao osoba koja se voli voziti trajektima, tako da sam i ovdje našla sličnu zamjenu za njih.



Na pristaništima brodića uvijek se skupe hrpe ljudi koji čekaju svoj red da se ukrcaju i da odu na željeno odredište. Također, na nekoliko mjesta gdje staju brodići na raspolaganju su vam i prehrambeni objekti, lijepo uređena odmorišta odnosno klupice i stolovi gdje možete sjesti i pojesti hranu ako ste ju ponijeli sa sobom. Ili pak se možete samo odmoriti prije nego krenete dalje istraživati ljepote Plitvičkih jezera. Tu su i razne suvenirnice pa možete kupiti poklončiće za svoje najdraže, razglednice i druge prikladne sitnice. Ja sam primjerice uzela divan magnetić Plitvičkih jezera za svoj hladnjak i još nekoliko sitnica.



S prehranom unutar samog parka nismo imali baš dobra iskustva. Sjeli smo i jeli u jednom restoranu koji je bio mislim kod 2. ulaza tj. kod onog ulaza gdje se milijunom stepenica spuštate do samih jezera odmah na samom početku. Hranu smo si morali sami nositi van na stolove i sami smo za sobom trebali pospremati, stvarno zanimljivo. Porcije pomfrija primjerice su bile ekstra male a hamburger potpuno hladan. Imali smo i hranu od kuće pa smo nešto pojeli tako da nije bilo problema, ali kad budemo išli idući put s automobilom definitivno ćemo otići pojesti nešto u neki od okolnih restorana. Za restorane u okolici Plitvica slušamo sve samo najbolje tako da ima puno mjesta na kojima se da dobro pojesti.



Šetnje su dugotrajne i zabavne. Neko vrijeme laganini šećete ravnicama a začas se već penjete visoko iznad jezera. Stazice su drvene i pitam se kako su složene da izdrže sve te silne turiste. Ja uvijek ispočetka imam osjećaj da će se negdje nešto srušiti i da ćemo svi završiti u jezeru ali se brzo naviknem i onda više ne mislim na to.




S turistima smo imali samo pozitivna iskustva. Svi bi se naslikavali s vama, jako su dobre volje. To valjda priroda tako pozitivno djeluje na ljude i izvlači iz njih samo ono najbolje.



Ono što je najljepše ljeti jesu slapovi. Šteta samo što u vrijeme suša nisu malo raskošniji. Nema mi ljepšeg od šetnje uz slap koji me prska i rashlađuje. Mislim da smo nekoliko važnih slapova ovaj put propustili vidjeti jer zbog autobusa jedan manji dio nismo stigli obići.



A što se tiče fotografije, meni su možda najljepše fotke one koje su nastale nakon što smo se popeli visoko iznad jezera. Penjanje je malo potrajalo ali se definitivno isplatilo. Kad se popnete gore je niz raznih vidikovaca gdje se možete naslikavati i gdje se možete prepustiti fotografiranju. Sjećam se i divnih drvenih ograda, drvenih stepenica i hrpe drugih divnih detalja. Često ljudi za neke fotke na webu misle da su nestvarne, ali onda ih i sam uslikaš i vidiš da fotke realno prikazuju ono što se tamo može vidjeti.












Imala sam u planu još malo više pričati i staviti još više slika, no neke sam teška srca maknula. Vidjela sam i koliko je već sati pa sam se predomislila oko više pričanja. Fotografije govore same za sebe i ako sam nešto propustila, a sigurno jesam jer se o Plitvicama nikad ne može sve reći, vrlo ću rado odgovoriti na vaša pitanja budem li znala. 

Moj bi osvrt završila mojom toplom preporukom da posjetite Plitvice ako još niste jer stvarno imate što vidjeti i neće vam biti žao ako se odlučite na taj izlet. Kad već dođete tamo, nemojte ako ne trebate ići najkraćom rutom jer ćete toliko toga propustiti. Bolje je da, kad ste već tamo, prođete što više možete. Tko zna kad ćete opet doći. Na stranicama nacionalnog parka kažu da je "posjet Plitvičkim jezerima individualno iskustvo za svakog pojedinca" i to je stvarno tako.

Za kraj, želim s vama podijeliti i nekoliko divnih fotografija koje mi je za potrebe ovog članka ustupila Slobodanka s kojom sam već surađivala i na članku "Čarolija izletišta blizu Zagreba". Napominjem još jednom da to nisu moje fotografije već su one rezultat njezinih putovanja. Slobodanka, još jednom puno hvala što si ove divne fotografije podijelila sa svima nama. Uživajte u slikama...















Špilja Šupljara iznad jezera Kaluđerovca



I evo nas na kraju članka. Ja već polako planiram i svoj (tek) treći posjet Plitvičkim jezerima. Želja mi je otići na 2-3 dana i na kraju dana umjesto tuge zbog odlaska osjetiti radost jer se slijedeći dan avantura nastavlja. Nadam se da ćemo dragi i ja uskoro realizirati naš plan a kad se to dogodi, sigurno će opet biti novih fotografija za objavu i novi kratki izvještaj. A ja ne bi bila ja da se sad nisam sjetila teme vjenčanja, zamislite samo kako bi bilo vjenčati se na nekoj od divnih lokacija Plitvičkih jezera?

Jeste li već posjetili Plitvička jezera? Kakva su vaša iskustva, što vas se posebno dojmilo? U kojim ste godišnjim dobima posjetili Plitvice? Ako ste možda bili zimi ili u vrijeme nakon velikih suša, podijelite sa mnom i s čitateljima kakav je to bio doživljaj. Jeste li možda papali u nekom dobrom restoranu u okolici ili možda noćili u nekom od hotela ili apartmana u ponudi?