U zadnje vrijeme nikako da organiziram sve onako kako želim, uvijek se nešto ispriječi na tom putu. Kad sam napokon dobila vremena da se posvetim hobijima, došlo je sto drugih problema: bolesti bližnjih, promjene nekih planova, umor i bezvoljnost uzrokovani gubitkom posla itd. I kad sam napokon dobila vremena da se odmorim i uživam u nekim sitnicama, to jednostavno nije to. Uostalom, znate kako je kad ste naviknuti svakodnevno odlaziti na posao a onda se to promijeni ko iz vedra neba i osjećate se pomalo beskorisno i ne znate kud sa sobom.
Kad čovjek radi, priželjkuje godišnji odmor ili slobodan dan i vrijeme za uživanje u hobijima mu predstavlja luksuz koji si ne može samo tako priuštiti. A kad je čovjek doma sve bi dao da radi, dobiva redovitu plaću i da se osjeća korisno. Nikako nije dobro, ni previše raditi pa ne imati vremena za išta ali ni ništa ne raditi a imati vremena za sve. Znam da sam rekla sama sebi da neću posrnuti, no to jednostavno nije moguće kad se neprestano razmišlja o poslu i mogućnostima kojih baš i nema. Trudim se ali teško je, ima boljih i lošijih dana i to je tako i bit će tako dok ne krene na bolje. A teško mi je ostati optimistična kad nas se na svaki oglas prijave stotine i stotine a onda i ako imaš sreće biti pozvan na razgovor, misliš si, otkud će baš tebe odabrati od svih kandidata. Zapravo, sretan si i ako imaš uopće kamo poslati prijavu jer zahvaljujući dragom gospodinu Mrsiću svi žele da za njih radimo besplatno, odnosno za 1.600,00 kn. Svi već znate moje mišljenje o tome a i već sam izrazila svoje "oduševljenje" njegovim postupcima. Samo bih dodala, da je lako izmišljati svakakve gluposti koje na neki način i ponižavaju visokoobrazovane ljude dok ti sam dobivaš takvu plaću da bi meni srce stalo da ju i sama jednom vidim na svom tekućem računu. Vjerujem da ima onih koji su imali koristi od toga da su radili na stručnom osposobljavanju, ali ja na žalost takve ne poznajem. I moje bi se mišljenje o dotičnom gospodinu promijenilo da i sam proba sa svojim kolegama političarima živjeti od 1.600,00 kn, i to ne samo mjesec ili dva nego minimalno godinu dana. Pa da ih vidimo. Neću uopće nastaviti pisati o toj temi jer se i ovako osjećam ogorčeno i bolje da se ne raspričam jer ne znam kako bih se zaustavila.
Bila sam neki dan i na prvom razgovoru otkad sam doma i naravno, vratila se doma totalno razočarana. Nisam se ničemu nadala i znala sam da ne moram ništa očekivati, ali duboku u srcu se ipak malo ponadaš. Ovo je bila prilika kakva se ne propušta jer je firma u kojoj bi radila da sam odabrana relativno blizu, radno vrijeme bi mi odlično odgovaralo jer bi se mogla kombinirati s dragim i s njim se voziti na posao i s posla, posao je zvučao zanimljivo i firma mi se činila ok. Kad malo bolje razmislim, izgledalo je predobro da bi bilo istinito pa ne znam zašto sam gajila i taj mali tračak nade. Sad sam razočarana, ali morat će me i to proći, morat ću skupiti snagu za dalje i boriti se dok ne uspijem. Nema mi druge...
Osim toga, i jedna meni draga osoba je bila bolesna i još se uvijek oporavlja i nadam se da će sve biti u redu. Za sad je dobro i moramo biti optimistični da će se što brže oporaviti. Zato sam u zadnje vrijeme i dosta odsutna jer smo puno vremena provodili po bolnicama, kod doktora opće prakse, na hitnoj itd. A bolnice definitivno ne volim, čim uđem i osjetim onaj miris specifičan za bolnice odmah mi je dosta. I znate kako to ide, kad je netko bolestan onda i drugi budu bolesni, pa se svi izredamo i odlascima k doktorima nikad kraja. Kad smo zdravi a recimo nezaposleni nismo ni svijesni da nam je i dalje dobro, ali kad smo bolesni to je nešto najgore. Tako da, već mi je muka od doktora i bolnica i načekavanja satima da se dođe na red na hitnoj itd. Stvarno je to naše zdravstvo odlično organizirano. No ipak, ima doktora koji su unatoč štrajku odgovorno radili svoj posao i pružili mojim bližnjima njegu kakvu zaslužuju. Samo je žalosno to da sam u zadnjih par godina naišla na jako malo takvih doktora.
Da, znam, ne smijem se prepustiti crnim mislima i biti ogorčena, ali jesam. Imam boljih i gorih dana. Imam dana kad se svemu veselim i ne uništim si dan s razmišljanjima o poslu i o svemu što me muči. Ali ima i dana kad samo gubim vrijeme cijeli dan jer više nemam volje ni za što. Ne želim to ali to je realnost. A danas mi je jedan takav dan kad ne mogu biti optimistična i misliti da će sve biti super kad ništa ne ukazuje na to. Sve je to normalno i sve će to proći ali mi je žao što ne mogu kako spada uživati u svemu što me čeka u 12. mjesecu jer će to ipak biti najljepši mjesec u godini budući da ću početi živjeti s dragim, tu je i Božić i shopping i sve i svašta čemu se veselim. Potrudit ću se da mi barem taj mjesec ništa ne pokvari i da u svemu tome uživam onako kako želim. Zato evo malo motivacije za kraj a napisat ću i jedan zaseban članak s motivacijskim izrekama da se napunimo energijom i krenemo hrabro dalje, svi koji se nalazimo u istim ili sličnim problemima.
Izvori: Slika1, Slika2, Slika3, Slika4, Slika5
Izvori: Slika1, Slika2, Slika3, Slika4, Slika5
0 komentari:
Objavi komentar