2013-09-27

Sjećanje na najboljeg djeda

Neki dan kad sam vam pričala o svojoj trenutnoj situaciji pri kraju članka sam spomenula i jednu od meni najdražih osoba u životu - mog djeda. Pričala sam vam i o tome kako vjerujem da me, iako je u društvu Boga i anđela, i dalje čuva i pazi na mene. Jednostavno želim vjerovati da se sve događa s nekim razlogom a budući da nas je on prebrzo napustio želim vjerovati i da je to bilo s nekom svrhom.

Gubitak djeda bio je bolan i ostavio je prazninu u svima nama. No sad, par godina poslije, više ne želim razmišljati na taj način već želim misliti kako sad imam još jednu osobu u životu koja vidi sve, koja osjeća sve i koja zna što je za mene najbolje pa me zato vodi putem kojim sam krenula. Žao mi je samo što više ne možemo zajedno sjesti, smijati se njegovim šalama i oči u oči pričati o svemu. I samo kad bi mirno sjedio kraj nas, već je to bilo drugačije - sad kad sjedimo bez njega, pogledamo u njegov stolac i znamo da nam netko fali, nije više to to. Unatoč tome što sad može paziti na mene iz druge perspektive, radije bih da je tu s nama. Lijepo je osjećati se sigurno, osjećati nečiju zaštitu, no ništa se ne može mjeriti s vremenom koje smo zajedno proveli - i sve bih dala da mogu vratiti vrijeme i njega, svog djeda. 


Znam da ga ne poznajete, no bio je stvarno poseban, morati ćete mi vjerovati na riječ. Toliko dobrog i skromnog čovjeka u životu nisam srela. I nikad se neću pomiriti s činjenicom da dobričine umiru i da upravo najbolji ljudi stradavaju, jednostavno to ne mogu shvatiti. Moja prva sjećanja povezana s djedom sežu još u rano ranooo djetinjstvo. Iskreno, nisam sigurna da li je to nešto čega se stvarno sjećam ili samo mislim da se sjećam zbog priča mojih bližnjih ili možda fotografija koje sam često gledala. Nevjerojatno mi je da bih se mogla sjetiti nečega što mi se događalo kad sam imala otprilike godinu dana, više-manje. Mnogi s kojima pričam o sjećanjima, kažu da se ne sjećaju ni što je bilo prije koju godinu a kamoli onoga što se desilo u najranijem djetinjstvu. Kako god bilo, ja volim misliti da se radi o mojem pravom sjećanju. Dakle, nikad neću zaboraviti naš prvi ples. Kad sad razmišljam o tome, možda je upravo taj trenutak stvorio moju ljubav prema plesu i kasnije i želju da se plesom bavim profesionalno. Kao tako malu, jednog jutra su me odjenuli u nešto bijelo jer je bilo nečije vjenčanje i umotali su me u bijelu mekanu dekicu. I slijedeće čega se sjećam je kako sam se usidrila u djedovo naručje i zajedno plešemo. Isprva sam se bojala glasne glazbe i benda ali me strah brzo napustio jer sam se uz djeda osjećala sigurno pa smo samo plesali i plesali. I ničega se više ne sjećam, osim mene s bijelom kapicom u bijeloj dekici u djedovu naručju kako plešemo.
Kad sam tek ugledala svijetlo dana, znam da me djed uvijek pazio, baš kao i sad. Uvijek kad bi se ujutro ustao, prvo što je napravio jest da je došao posjetiti svoju unučicu. Tek kad bi me malo pomazio i čuvao, mogao je krenuti dalje. Divno mi je saznanje da je uvijek dan počinjao sa mnom.

Inače, djed je bio čovjek koji se teško radio cijeli život da bi prehranio obitelj, svoju suprugu i petero djece. No ne sjećam se da bi se ikad žalio što je morao tako teško raditi. Po cijele je dane bio na polju, zarađivao za kruh i mučio se. Teško mi je kad se sjetim da su se svi ti poljoprivredni poslovi radili na najvećem suncu i ponekad mislim da ga je upravo tako težak život koštao života. Pomislit ćete, pa normalno da su se radili na suncu, koje još u ono vrijeme nije bilo ni toliko jako kao što je danas, no ja pomalo to vražje sunce smatram krivim za bolesti koje su ga snašle. Tri puta se borio s tumorima, pokolebala ga je i Parkinsonova bolest, da bi ga na kraju dokrajčio melanom kože koji je već prekasno otkriven i koji je ušao preduboko u tijelo. I zato i sama danas izbjegavam sunce iako volim ljeto. No višesatno izležavanje na suncu mi nije ni na kraj pameti, jer sam puna madeža i uvijek se sjetim njegove sudbine.


Moj najdraži djed uvijek je sve unučiće jednako volio, svima se pokušao maksimalno posvetiti i stvarno nam je svašta dozvoljavao. Meni ga je znalo biti žao kad sam vidjela što sve dopušta ostalim unucima, no to je bio njegov odabir, jednostavno bi se u svakoga upustio. Uvijek bi se šalio s nama, dozvoljavao bratićima da mu rade spaćke i sve je to radio s osmjehom na licu. Imao je jako puno strpljenja za nas, pored svoje petero djece i pored mukotrpnog rada. Ja sam dijete sa sela i uživala sam kad bi djed pokosio travu pa smo onda išli zajedno preokretati sijeno, to mi je jedna od naših dražih tradicija. Bilo nam je super kad bi se djed sa svima nama bacao i radio vratolomije na sijenu. Bio je veseljak i uvijek bi smislio nešto da nam uljepša dan. Inače, bio je kao i ja, jako zimogrozan. Čak je i ljeti na neznam koliko stupnjeva, mogao bez problema sjediti vani na suncu u košulji na koju bi odjenuo debeli đemper i još gore prsluk a bome bi mu i dalje nekad znalo biti hladno. Bio je stvarno predivna osoba. Kad ga je ščepala i Parkinsonova bolest, to nas je još više pogodilo. Sjećam se da nije mogao napraviti par koraka a da se ne sruši, da ne izgubi osjet u nogama i počne jednostavno padati. Inače, djed je bio pčelar i živio je za svoj pčelinjak i za proizvodnju meda. Još i sad kad ga nema neka pčelica zna doći do pčelinjaka, i onda se pitamo zašto nije došla kad je već bio blizu smrti a toliko ih je želio vidjeti. Do pčelinjaka je morao malo pješačiti pa sam znala ići s njim odnosno iza njega i nosila bi stolicu za njim kako bi čim izgubi snagu u nogama mogao sjesti i odmoriti, što je bilo svakih nekoliko koraka. Zamislite si taj osjećaj da cijeli život jurite nekud, radite punom parom, a onda odjednom ne možete napraviti više od par koraka prije nego se srušite. Znam da se on jako borio s tim i uopće se ne usudim zamišljati kako se osjećao jer je odbijao sjesti u kolica i bio je spreman učiniti sve samo da ne dođe do toga. A opet, vuklo ga je nešto van, u prirodu, među njegove pčelice i nije se mogao toga odreći.

Žalim samo zbog dana kad je završio u bolnici i kad je sav u strahu doživljavao grozote od strane naših medicinskih sestara. Ne želim ni ponavljati što su mu sve znale govoriti i bolje da ne znate kako su ga tretirale, jer iskreno, takvo što pri kraju života ne želim nikome. Kad je umro, pitali smo se da li smrt nije brže nastupila upravo zbog toga što je tamo proživljavao toliki strah i srce mu već nije moglo izdržati. Svašta si čovjek misli u tim trenucima i misli si "da sam bar napravio još to i to..", "da sam mu barem prije smrti rekao još to i to.." ili "da sam mu barem pružila još to što si je toliko želio prije nego nas je napustio..". Po glavi ti se mota tisuću pitanja i iako znaš da je Bog tako želio i da je tako moralo biti, svejedno imaš sumnje i svjestan si da neke stvari dodatno utječu na stanje voljene osobe. Sve bih dala da smo mu mogli kako olakšati zadnje dane i da smo bar znali da je kraj tu, jer bi ga tad odveli doma gdje bi sigurno bio mirniji i sretniji okružen svima koji smo ga voljeli.


Djed nam jako fali i s obzirom na to kakva je bio osoba zaslužio je par riječi o sebi. Sigurna sam i da je sad negdje gore svjestan da pišem o njemu i sretan je jer se s osmjehom na licu prisjećam dogodovština koje smo s njim doživjeli. Bio je osoba koju smo svi voljeli, samo što su ga nažalost neki, kako to u rodbinama obično bude, uzimali zdravo za gotovo i provodili s njim premalo vremena. A znate koliko svaka baka i djed cijene kad im netko dođe u posjet. Bio je osoba koja je širila ljubav i radost svud oko sebe, bio je pozitivan i vedrog duga, bez obzira na sve životne nedaće. Nikad neću zaboraviti njegov osmjeh i pogled koji te u trenutku raznježi. S pravom se kaže da su oči ogledalo duše jer su njegove oči istovremeno pokazivale bol i jad koje je pokušavao sakriti kad je postajao nemoćan ali su i nevjerojatno sjale sve ove godine. Htio je da se svi slažemo i cijenio je kad bi mu posvetili nešto našeg vremena. On u mom srcu zauzima posebno mjesto vjerojatno zbog svoje pravednosti i dobrote, zbog činjenice da nikome ne bi nanio zlo. Uvijek je štedio jer su živjeli skromno, siromašno no na rođendane svojih unuka nikad nije zaboravio. Uvijek bi nam htio dati sve što je mogao, koliko god malo imao. Sjećam se jednog trenutka kad nas je vodio na sladoled poslije mise. Zbog Parkinsonove bolesti već je jedva hodao i kad je bio na misi, čini mi se po posljednji put, izašao je iz crkve, uzeo novce u ruke i rekao da nas vodi na sladoled. Nažalost, nije mogao pješačiti do slastičarne pa je poslao mene da kupim sladoled za sve. I bio je toliko sretan, sjedio je na klupici ispred crkve i čekao, veselio se sladoledu i činjenici da nas je počastio. Srce bi mi moglo puknuti samo kad se svega sjetim a znam da je i njemu bilo teško pri srcu zadnjih dana, posebno u bolnici, zavezanom za krevet, samome, bez trunke razumijevanja bolničkih djelatnika.

Ja ću svom djedu uvijek biti zahvalna na svim zajedničkim trenucima i uvijek ću pamtiti kako je dane započinjao sa mnom u naručju. Nadam se samo da sam mu za života uspjela vratiti istom mjerom, iako me strah da nisam provodila dosta vremena s njim, ili barem ne onoliko vremena koliko bi htjela. Sve što je on radio, sve su to sitnice, geste koje život znače i zbog toga će mi uvijek biti najdraži djed na svijetu. Imate li i vi takvu osobu u svom životu? Slobodno svoju priču podijelite sa mnom.

Izvori: Slika1, Slika2, Slika3

0 komentari:

Objavi komentar