Obavijena tugom ali tu sam!

Svatko od nas ima dana kad ili nema vremena posvetiti se svojim hobijima ili nema snage i inspiracije baviti se njima pored ostalih problema. U takvoj nekakvoj situaciji sam i ja bila u zadnje vrijeme i iskreno ne znam da li je to razdoblje iza mene jer se i dalje osjećam nekako čudno, bezvoljno, ljuto na svijet oko sebe i na nepravdu koju moram gledati odnosno doživljavati na vlastitoj koži. No, unatoč tome što sam obavijena tugom i što sam toliko izbivala, mislila sam na vas i nedostajali su mi svakodnevni razgovori, čitanje vaših članaka i komentara, ma sve mi je nedostajalo.. a posebno ovo mjesto na kojemu mogu reći sve što želim!

Svašta mogu pretrpjeti ali kad se za nešto uzalud trudim neko duže vrijeme i onda se na kraju ispostavi da to nitko ne cijeni, to me doslovno ubije u pojam. Znam da me u takvim trenucima ne bi smjele preplaviti negativne misli i da bi iz svega morala izaći još jača, ali treba jednostavno neko vrijeme da se pomiriš sa situacijom te da onda kreneš dalje u nadi da će napokon naići nešto bolje. Pretpostavljate, govorim o poslu. Nisam tip osobe koji bi došao na posao i ne radio ništa već uvijek dam sve od sebe i trudim se raditi najbolje što mogu. Taj moj trud je rezultirao time da sam radila bolje i (pre)često više od ostalih pa i njihove poslove. Uz to, kao rezultat mogu navesti i moj odlazak. Bila sam svjesna da se nešto takvo može dogoditi i znala sam da se ne smijem previše nadati ali znate da, ma koliko to željeli ili ne željeli, tračak nade uvijek gajite. Oduvijek sam svjesna da rijetki cijene marljivog radnika i da će takvog radnika nagraditi i zato mi je žao što ponekad radim, da se tako izrazim - kao konj, i ubijam se u poslu a onda se dogodi nešto ovakvo pa se pitam - zašto mi je to trebalo? Zašto ne mogu biti poput onih flegma ljudi kojima je svejedno tko će napraviti njihov posao i da li će netko biti zadovoljan njihovim radom? Znam da to ne bi bila ja budući da sam perfekcionist ali nekad si mislim da bi mi takak stav stvarno olakšao život.

Kad sam neki dan počela pisati ovaj članak jer sam vam htjela ispričati što mi se sve događa u životu, toliko mi je tužnih misli bilo u glavi da sam morala stati jer bi inače napisala cijeli roman. Kako god bilo, život ide dalje, znam da sad moram biti jaka i nastaviti dalje tražiti svoj put. Ironično je samo to što mi se istovremeno događaju i lijepe stvari o kojima vam želim pričati i pisati ali im se ne mogu u potpunosti posvetiti niti radovati jer mi je stalno u mislima posao - do nedavno nada da ću zadržati posao a sad su tu stalna previranja i razmišljanja o tome kako naći posao kad nema ni oglasa. Već sam pisala da je očito u našoj državi prokletstvo biti visokoobrazovan, ali doslovno - osim što nitko ne želi platiti visokoobrazovanu osobu tu su još i divna stručna osposobljavanja koja završavaju otkazima jer naravno, naše se super "pametne" političke ličnosti brinu za poslodavce a ne za nas koji kao konji rintamo za njih u svakakvih smjenama, za nikakve plaće i vrlo često u nepodnošljivim i nehumanim radnim uvjetima.

Odlučila sam da ću od sutra pokušati biti optimističnija po pitanju traženja posla i da neću dozvoljavati da mi dane kvari razmišljanje o poslu. Živjet ću za sad i truditi se biti sretna zbog lijepih stvari koje me čekaju u preostalih par mjeseci ove godine kojima sam se veselila prethodnih devet mjeseci. Naravno da ću tražiti posao i više puta na dan pregledati oglase ali neću dozvoliti da me crne misli savladaju. Sad ću se bar moći posvetiti blogu, uređenju stančića koje je u punom jeku i naravno preseljenju. Kuhinja je već naručena i nestrpljivo čekam dan montiranja koji će biti negdje oko mog rođendana, kao naručeno :). Očekujte i zasebne članke na temu uređenja kuhinja, pronalaska majstora i slično. Dobila sam jako puno ideja za članke i samo se nadam da ću prijeći nekako preko svega ovoga što se dešavalo i da ću imati snage puno pisati jer mi je pisanje već stvarno nedostajalo. Ne mogu vjerovati da sam u tolikoj mjeri zapustila blog zbog posla koji mi je na kraju donio samo razočaranje. No, za ničim više ne žalim jer znam da sam dala sve od sebe i da me netko nije znao cijeniti - a to nije moj problem nego njihov! Toliko za danas, očekujte idućih dana veselije teme a možda i koji dan koju žalopojku ako me savlada tuga...

Baš me zanima što mi je Bog slijedeće spremio. Možda sad jesam tužna ali nisam bila sretna ni na tom radnom mjestu pa se čini da netko ipak brine za mene i da je netko odlučio da je bolje da se maknem iz radne sredine u kojoj nisam bila sretna ni zadovoljna. Vjerovat ću u to! A osim toga, ma kako možda nekome zvučalo glupo, ja vam volim vjerovati da Bogu pomaže i moj djed koji je već tri godine s njim - bio je to jedan nesebičan čovjek koji se volio šaliti i koji bi svakome pomogao, rekla bih da je bio najveća dobričina na svijetu i ražalosti me i sama pomisao na to kako je završio.. eto mi još jedne teme za članak - moj djed koji me oduvijek mazio i pazio a koji čini mi se i dalje pazi na mene.

Izvori: Slika1, Slika2, Slika3, Slika4

Tagovi: gubitak posla, ljutnja, nepravda na poslu, otkaz, posao, razočaranje, Savjetnica