Rad s ljudima može biti i divan i ispunjavajući kao i užasan i frustrirajući u isto vrijeme. Kad radite s ljudima, nešto najljepše je kad vidite nasmijano lice svog zadovoljnog klijenta koji cijeni vaš trud. Definitivno nije lijepo kad dođe neki biser i kao lud viče na tebe i iživljava se dok ti nisi kriv za njegove probleme. Pogađate, današnja su nam tema ljudski odnosi i ljudsko ponašanje, ljudska kultura. Da, u zadnje me vrijeme nešto drže psihološke teme i primijetila sam da baš volim pisati članke za Savjetnicu.
Dok sam otvarala blog razmišljala sam da li da tu kategoriju uključim na blog ili ne, ali sad mi je drago da jesam jer mislim da nisam pogriješila. Savjetnica je kategorija u kojoj mogu pisati o svojim razmišljanjima, o svemu što me zgraža i svemu što me veseli, o svemu što me frustrira i žalosti kao i o svemu što mi uljepšava dane. Mislim da je zato ova kategorija, bar za mene, pun pogodak. A nadam se da i vi tu i tamo nađete neku temu za vas. Naravno, vaše prijedloge za ovu i ostale kategorije uvijek primam :).
Da se vratim napokon na temu ljudskih odnosa i ponašanja. Budući da sam odgojena kako sam odgojena, jednostavno me uvijek iznova zaprepasti kako neki ljudi nemaju kulture i ne znaju osnove bontona. Ne razumijem koliko primitivnih ljudi ima. Uvijek pokušavam u ljudima vidjeti ono pozitivno i ne ih suditi samo po onom lošem, ali s nekima to nije moguće. Znam da se neki bore s psihičkim i s raznim kroničnim bolestima, i ti ljudi imaju opravdanje, za takve ljude moramo imati razumijevanja i strpljenja. Ali ljudi koji od ničega ne boluju nemaju opravdanja kad se prema nekome ponašaju kao da je najveće đubre na svijetu. Već svi znaju koliko mrzim nepravdu. I ako me nešto ljuti onda su to ponižavanja nevinih ljudi koji to ne zaslužuju. Kakav god netko bio, takvo što ne želim nikome niti itko takvo što zavrijeđuje.
Ponižavanja je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Znam to iz iskustva jer sam takve stvari doživljavala i u školi i u životu općenito a doživim ih i na poslu. Netko bi rekao da je to već normalno i da se čovjek navikne ali nije, nikad nije ugodno i uvijek to proživiš s knedlom u grlu. Nije to samo ponižavanje ili iživljavanje, kad je posao u pitanju to je mobing. Kao što sam rekla, takve se stvari doživljavaju u svim razdobljima života i sigurna sam da ste svi, ako ne doživjeli, bar svjedočili nečijem poniženju. U školama je uvijek bio netko tko se nije "uklapao". Ne bih rekla uklapao već netko koga drugi jednostavno nisu prihvaćali ili su ga iz nekog nebitnog razloga uzeli na piku i mučili bi ga kroz cijelo školovanje. Meni je uvijek bilo žao takvih ljudi. Znam da je malo osobno, ali i sama sam to prošla. Par godina u školi bilo je sve super, svi smo se družili, ma bilo je i više nego odlično. No jednom sam prilikom shvatila kakvi su neki ljudi u mom okruženju i kad sama nisam htjela učiniti nešto što su oni htjeli (nešto loše nekom drugom) onda se priča odjednom preokrenula. Osim toga, bila sam dobra s previše ljudi, uvijek sam bila vesela i nasmijana, mala vrckava osoba koja nikome ne bi učinila zlo. Iskreno, nisam nikad imala previše i bez obzira na tragediju iz prošlosti, bila sam zadovoljna onime što imam i nikad nisam željela ono što imaju drugi. Ali mi se sve to na kraju obilo u glavu i kad nisam htjela biti podla poput nekih, i sama sam postala jedna od onih ponižavanih, ignoriranih, ismijavanih, izoliranih... U takvim situacijama vidiš tko je kakav i na koga možeš računati, ali nažalost, takvih je malo jer je većini samo cilj biti "popularan" i prihvaćen u društvu, bez obzira na sve. A ja nikad nisam htjela ići protiv sebe i svojih principa. Posebno nakon groznog događaja iz prošlosti. Sad sam vas malo zadavila svojim iskustvom ali ima i ta priča svoju poantu, nadam se da me razumijete. Nakon škole došao je i fakultet i povijest se opet ponovila, iako nije bilo toliko drastično i puno je kraće trajalo. Ljudi su jednostavno ljubomorni i zavist prevlada. Najgore je to što nemaju na što biti ljubomorni ali to su takvi ljudi. Hvala Bogu na fakultetu sam pronašla sreću i ljubav i za to se sve isplatilo istrpjeti.
Posao je opet priča za sebe i svi znamo kakvih sve poslodavaca i radnih kolega ima. No veći su problem klijenti bez granica. Kolege na poslu i šefove ponekad i progutamo, kad je plaća na vrijeme i slično. No klijenti su druga priča. Kad opet malo razmišljam, mislim si, nisu si ni ti ljudi sami krivi što su takvi kakvi su. Sve je to stvar odgoja. I činjenica je da će takvih neodgojenih nepristojni ljudi uvijek biti i nikad nećemo moći s njima na kraj. S takvim se ljudima treba naučiti nositi i postati imun na njihova vrijeđanja, urlanja, psovanja i iživljavanja. Mislim da svatko dolazi na svoje kad tad i da će se takvim ljudima njihovo ponašanje kad tad osvetiti i naplatiti trostruko. Nikad neću moći razumijeti kako netko može uživati u tuđoj patnji ali ću se pokušati pomiriti s tim, uspješno ili bezuspješno.
Kako se vi nosite s takvim ljudima? Jeste li kad bili svjedok ili ste i sami doživjeli ponižavanja, iživljavanja, vrijeđanja - bilo u školi, na fakultetu, na poslu ili na nekom sasvim desetom mjestu? Kako reagirate u takvim situacijama? Što mislite, gdje je izvor takvog lošeg ponašanja, da li je problem u odgoju ili nečemu drugome? Da li biste promijenili sebe i pregazili svoje principe samo zbog toga da vas netko prihvati? Koliko znate o mobingu i jeste li uopće čuli za pojam mobinga? Imate li kakve prijedloge za Savjetnicu na blogu, slobodno me u komentarima obasipajte idejama za članke, vrlo ću vam rado ispuniti želje.
0 komentari:
Objavi komentar