Oproštaj od voljene osobe je nešto najgore što ti se može dogoditi. U jednom trenutku je sve u redu a već u drugom se cijeli svijet preokrene naglavačke. Te emocije i ta bol se ne mogu ni zamisliti do trenutka kad se ne osjete na vlastitoj koži.
Iz dna duše ne volim sprovode. Odem li na sprovod osobi koju nisam poznavala, pustit ću suzu i jako će me pogoditi bol tugujućih ljudi u mojoj okolini. A zamislite tek onda kako je to kad idem na sprovod nekome tko mi je nešto značio u životu. No ono na što se želim osvrnuti je moja bespomoćnost u takvim trenucima. Ne mogu podnijeti kad osobe koje volim pate i kad im ne mogu pomoći. Sve bih dala da se ja zamijenim s njima i da većina boli koju osjećaju prijeđe na moja leđa. Upravo ta nemoć mi je najgora u cijeloj toj priči. Ne mogu gledati suze u očima voljenih osoba. U takvim trenucima zaboravim svoju bol i glavu razbijam stalno istim mislima. Mučim se ne bih li smislila nešto čime ću im olakšati ali nažalost, nije to baš tako jednostavno. Jedino što mogu je brinuti se i pokazati koliko mi je stalo malim gestama u nadi da će oni vidjeti koliko mi je stalo i koliko brinem unatoč tome što sad nemaju snage za baš ništa.
Kad već pričam o sprovodima, moram spomenuti i par stvari koje me ljute. Ljuti me kad na sprovod dolaze osobe kojima pokojnik ili pokojnica nisu ništa značili. Ljuti me kad neki dolaze na sprovod samo da bi se pokazali da su bili iako im uopće nije stalo. Ljuti me i kad se neki na sprovodima skrivaju iza naočala, mislim, što imaju skrivati? Ili si tužan zbog nečijeg odlaska ili nisi, nema tu neke velike mudrosti. A ono što me najviše ljuti jest činjenica da neki osjećaju olakšanje kad netko napusti ovaj svijet. Bolesnim ljudima često je potrebno posvetiti puno vremena i, vjerovali mi ili ne, ima onih koji osjete olakšanje kad se riješe svih briga. Takvo što mi je nevjerojatno ali je nažalost takva današnja stvarnost - okrutna. Mislim da svatko ima neko lijepo sjećanje na pokojnika/icu koje u obliku suze klizne niz naše lice i zato ne mogu shvatiti one koji hladnokrvno, uzdignute glave i bez ijedne suze mirno stoje i čekaju da sve napokon završi umjesto da žele da traje i dalje.
Neprestano se pokušavam staviti u tuđu kožu. Pokušavam zamisliti kakav je to osjećaj kad izgubiš oca, majku ili cjeloživotnog partnera i najveću ljubav. I jednostavno, to ne mogu zamisliti. Kad vidim koliko me boli njihova patnja uopće ne želim znati koliko bi me boljelo da sam na njihovom mjestu. Posljednji pozdrav, pogled na raku koju zatvaraju i spuštaju u zemlju, sve su to toliko bolni trenuci da ja ne znam kako bih to izdržala. I općenito, bojim se smrti. Ne mogu shvatiti zašto se cijeli život moramo mučiti da bi na kraju tako završili. Kad napokon čovjek pronađe sreću i ljubav, zašto tome jednog dana mora doći kraj? Ne mogu ni zamisliti da jednog dana više neću biti s tom osobom i da ćemo on ili ja ostati sami, noseći se sa svom tom boli.
I koliko god ne mogu shvatiti i prihvatiti sve to, znam da nemamo izbora i da se s tim trebamo pomiriti. Ali mogli bi se bar iskreno oprostiti od voljenih i voljene ne zapostavljati dok su još uz nas. Sigurno ne želimo jednog dana žaliti što im nešto nismo priuštili, pružili, što im nismo ispunili neku želju ili što smo proveli premalo vremena s njima. Život je prekratak i ne znamo što nas čeka već idućeg dana ili idućeg sata i zato moramo dok još možemo učiniti sve za svoju sreću i sreću svih koji nam puno znače u životu.
Kako se vi nosite s gubicima voljenih osoba, s odlascima na sprovode i s osjećajem bespomoćnosti u takvim trenucima?
0 komentari:
Objavi komentar