Neki sam se dan upitala, što je bolje - biti dobrica ili zlica? Što je isplativije? Prolaze li u životu bolje ljudi koji su spremni svima pomoći i koji nikome ne bi učinili ništa loše ili ljudi kojima je pakost, zavist, spletka ili zlo drugo ime?
Logika mi nalaže da dobri ljudi prolaze bolje no milijun sam se puta u životu uvjerila da to nažalost nije tako. Realnost i logika se ne poklapaju, zbilja je nažalost sasvim suprotna zdravom razumu. Realnost je često vrlo okrutna prema dobrim ljudima, nemilosrdna prema onima koji nikad nisu učinili zlo drugome.
Okrenite se samo malo oko sebe i shvatit ćete da sam u pravu. Naravno, vjerujem da ima i iznimaka, no ja na njih još nisam naišla. Sjetite se škole primjerice. Je li vam se poštenje isplatilo? Kod nas su u školi uvijek bolje prolazili oni spretniji u prepisivanju ili oni čiji su roditelji bez imalo srama molili učitelje za osjene svojih sinova ili kćeri danima i danima prije kraja nastave. A vi ste možda bili jedni od onih koji su učili i na kraju prošli lošije unatoč tome što su uložili puno, punooo više truda? Kad se završi osnovna i srednja škola gdje to i nije toliko strašno, dolazi vrijeme studiranja gdje taj problem postaje samo još gori. Na fakultetu prepisivanje nekome postaje nauka koju studiraju i kroz sve godine studiranja samo se u tome usavršavaju. Žalosno je samo što se takvi stavljaju u isti "koš" s onima koji stvarno studiraju jer to žele i ulažu u sebe i svoju budućnost. Ma zapravo, ni to prepisivanje nije toliko loše koliko su u životu loše neke druge stvari. Svejedno mi je da li će netko prepisivati ili ne, svatko radi što želi i živi život kako želi. Pogledajmo recimo problem smjerova na fakultetima odnosno problem njihove razlike u težini završavanja. Jasno je da će neki smjer biti lakše završiti a neki će smjerovi zahtjevati više truda, predanosti, volje i upornosti. Naravno, kod nas je većina uvijek upisivala najlakši mogući smjer a onda bi se radila lista onih koji će/ili neće plaćati iduću godinu na fakultetu i tu bi bilo svega. Mnogi s lakših smjerova su na vrhu liste dok smo mi s težih smjerova, naravno, u manjini. I to mi je totalno nejasno, mislim, zar ne razumiju ljudi da je ocjena 4 na težem smjeru puno vrijednija od 5 na najlakšem smjeru? Zašto se ne može odrediti da sa svakog smjera besplatno studira određeni broj ljudi i da se za svaki smjer rade posebne liste? To bi već imalo smisla, jer bi se na taj način trud isplatio. Sve to kod nas je odlazilo do te granice da ljudi s lakšeg smjera nikad nisu radili ni na jednom projektu za razliku od nas koji smo imali projekt na skoro svakom od upisanih kolegija. I to ne mislim na projekt od par stranica nego na temeljite projekte od preko 200 stranica i više. Znam da će ovo zvučati nevjerojatno, ali ljudi koji su išli linijom manjeg otpora jer im se zapravo nije studiralo često nisu znali napisati ni najobičniji seminar. Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv onih koji idu lakšim putem i koji se provlače kroz život već me muči nepravda do koje dolazi zbog svega toga i muči me činjenica da se ne cijeni ničiji trud. Kako god bilo, i studij dođe kraju i misliš si da će onda napokon biti pravde, ali ni kod zapošljavanja i traženja posla općenito situacija nije ništa drugačija. Zašto? Zato što je konkurencija ogromna, zato što danas svi završavaju fakultete, na ovaj ili onaj način.
Znam da će nepravda uvijek postojati i koliko god ja to htjela ne uspijevam se pomiriti s tim. Osjećam se nemoćno jer ja sama ne mogu ništa promijeniti. Već sam razmišljala i što bih sve napravila da sam predsjednik bar na jedan dan. Napravila bih sigurno sve što je u mojoj moći za jadne ljude koji jedva preživljavaju iz dana u dan. I sigurno bih smanjila plaće političarima da i oni osjete kako je to biti u našoj koži. Dok se oni kupaju u novcu i luksuzu te smišljaju planove kako narod još više osiromašiti ostali ostaju bez svega za što su se borili cijeli život. Učinila bih njihov život još gorim od naših pa da vide kako je to preživjeti mjesec i preživljavati cijelu obitelj s tisuću ili dvije tisuće kuna mjesečno. Posebno bih se posvetila dragom gospodinu Mrsiću i njegovim fiksnim idejama - dobio bi 1 600 kn mjesečno pa da ga vidim sad. Baš bi ga bilo lijepo gledati da li će s tih 1 600 kn kupiti nešto za jelo ili će platiti čekove ili nešto treće. Vjerujem da bi se pošteno oznojio. Opet, da kažem, ne bi taj njegov zakon bio loš i ne bih imala ništa protiv njega da je napravljen kako treba i da ne vrijeđa one koji rade prema tom njegovom zakonu. Odobravala bih ga da ljudi dobivaju plaću bar od 2 500 kn ili više jer 1 600 kn ja smatram poniženjem nakon svog uloženog truda, vremena i novaca u obrazovanje. I ono još bitnije - taj bi zakon bio u redu da se zahtijeva OBAVEZNO zaposlenje nakon jedne godine volontiranja jer ovako to nema smisla i radi se o najobičnijem iskorištavanju. Za sad ja uistinu nisam čula da je netko zaposlen po završetku volontiranja, a vi? Također, zasigurno znam da bih pomogla svima koji se zimi smrzavaju jer nemaju ni za grijanje. Razmislila bih o zakonima koji bi građanima omogućili bolji život. Uvela bih red u škole i na fakultete, ne bi više svatko završavao fakultet na kojem ni ne želi biti. Dala bih šansu mladima, starije bih prije slala u zaslužene penzije koje bi naravno bile veće nego što su sad. Toliko bih toga voljela učiniti i znam da sanjarim ali ne mogu si pomoći, stalno imam osjećaj da mi je u životu suđeno nešto veliko, nešto što bi mi omogućilo pomaganje drugima i poboljšanje života općenito. Voljela bih da sam u stanju ljudima izmamljivati osmjehe na lice, na bilo koji način.
Znam da sam se malo previše zapričala o nepravdi u školama, na fakultetima i u našoj državi općenito, no mislim da to sve pokazuje koliko je isplativije biti zlikovac u životu. No, nažalost, ne možemo se promijeniti i od poštenih ljudi odjednom postati zli. Ako nam je poštenje u krvi, tako će to i ostati. Mislim da će me sva zloća i nepravda koju svakodnevno gledam oko sebe i dalje frustrirati. I dalje će bez posla ostajati - dobri ljudi, i dalje ćemo gubiti - ljude koje volimo i koji su bili najveće dobrice među dobricama. I dalje će se zapošljavati oni koji su najmanje ulagali i koji imaju najviše veza. Tako je sve to bilo i tako će i biti. Znam, nije baš svima tako, ali većini oko mene jest. I recite mi, niste li i sami tisuću puta pomislili isto što i ja?? Ja sam i sama shvatila da, što sam bolja prema nekome to me se više iskorištava. Ali opet sve bude isto jer ne mogu biti bezobrazna poput nekih i sama njih iskorištavati, jednostavno nisam takav čovjek. Da zaključim, bolje u životu definitivno prolaze zlice, ali da mogu birati uvijek bih radije lošije prolazila u životu, bila dobra prema ljudima i naravno, bila okružena s ljudima koji me vole. Nikad ne bih htjela biti dio "klana" zlikovaca jer tada ni samu sebe ne bih podnosila. Dobro je ono čemu težim i ono što zagovaram.
Što vi mislite o cijeloj toj priči? Slažete li se sa mnom? Što mislite, tko bolje prolazi u životu - zlice/zlikovci ili dobrice? Jeste li već svjedočili nepravdi ili ste ju i sami doživjeli u životu? Što općenito mislite o situaciji u školstvu, na fakultetima i kod zapošljavanja? Što biste vi učinili da možete bar na jedan dan (ili više) zavladati zemljom u ulozi predsjednika/predsjednice?
0 komentari:
Objavi komentar